Prijava za newsletterSudska praksa
U ovoj rubrici objavljujemo sudske odluke za koje
smatramo da će pomoći čitateljima u svakodnevnom radu.
Bit ćemo Vam zahvalni da uredništvu dostave sudske
odluke s kojima su se susretali u svojem radu, a za koje
smatraju da bi bile zanimljive čitateljima.
Broj rezultata: 1
Sindikati i udruge poslodavaca
Vrhovni sud Republike Hrvatske
ISKLJUČENJE S RADA (LOCKOUT)
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Gž 11/1996-2
Zakona o radu
čl. 216. st. 1. ZOR
1.
Presudom suda prvoga stupnja usvojen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena zabrana poduzimanja isključenja s rada prema odlukama tuženika od 29. i 30. kolovoza 1996. godine koji se odnosi na zaposlenike pobliže označene u izreci te presude dok je odbijen zahtjev tužitelja kojim je tražio da se ponište odluke tuženika, te da se ovaj obveže da zaposlenike vrati na rad.
Protiv presude suda prvoga stupnja tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda.
Tuženik nije odgovorio na žalbu.
Žalba je djelomično osnovana.
Sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik organizirao i poduzeo isključenje s rada prije navedenih zaposlenika kao odgovor na započeti štrajk protivno odredbama Zakona o radu (dalje: ZOR), pa je stoga taj sud zabranio poduzimanje isključenja s rada (čl. 216. st. 1. ZOR).
Kako odluku o tome tuženje ne pobija žalbom to je ona postala pravomoćna.
Tužitelj je pored navedenog zahtjeva zatražio da sud poništi pojedinačne odluke o isključenju s rada i naloži tuženiku da isključene zaposlenike vrati na rad.
Sud prvog stupnja je u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim iz razloga što je smatrao da za njega nema uporišta u odredbi čl. 216. st. 2. ZOR.
Po upravo spomenutoj zakonskoj odredbi sindikat može zahtijevati naknadu štete koju su on ili zaposlenici pretrpjeli zbog isključenja s rada koje nije organizirano i poduzeto u skladu s odredbama zakona.
Prema tome navedeni propis doista ne daje uporište za odlučivanje o poništenju odluke o isključenju zaposlenika s rada.
Međutim, odlučivanje o zabrani organiziranja i poduzimanja isključenja s rada ukoliko ovi nisu provedeni u skladu sa zakonom (čl. 216. st. 1. ZOR) ne bi imalo bilo kakvog smisla ako ta zabrana nema za sankciju vraćanje zaposlenika koji su tako na nezakonit način isključeni s rada, ponovno na rad, kao što tužitelj ističe u žalbi.
Naime u slučaju organiziranja i poduzimanja isključenja s rada koje je protivno zakonu, kao što je slučaj u ovom sporu, treba uspostaviti stanje kakvo je bilo prije tih odluka a to je upravo vraćanje zaposlenika na rad koji su tako nezakonitom odlukom bili iz njega isključeni.
Stoga je u toj odluci sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je utoliko žalbu kao osnovanu trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu (čl. 373. toč. 4. Zakona o parničnom postupku).
