Sudska praksa

Prvostupanjskom presudom pod st. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva od tuženika naknadu štete u iznosu od 20.770,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 14.000,00 kn na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje od 28. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 1.170,00 kn na ime tuđe pomoći i njege od 5. svibnja 2011. do isplate, te na iznos od 5.600,00 kn na ime troškova liječenja od 4. studenoga 2011. do isplate. Pod st. II. izreke navedene presude naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 423,50 kn.
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3620/11-34 od 31. ožujka 2014.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:
Tijekom postupka je utvrđeno da je:
- u vrijeme nastanka štetnog događaja (15. ožujka 2011.) tužiteljica bila zaposlenica trgovačkog društva H.L. d.o.o. koje je s tuženikom imalo sklopljenu policu osiguranja od izvanugovorne odgovornosti, 
- osiguranje zaključeno po Općim uvjetima za osiguranje imovine i Uvjetima za osiguranje izvanugovorne (javne) odgovornosti, 
- tužiteljica nakon završetka radnog vremena, kada se uputila kući, doživjela razbojnički napad od strane nepoznatih počinitelja izvan prostorija poslodavca, u Parku mladenaca koji se nalazi u blizini njezinog radnog mjesta, udaljen nekoliko minuta hoda, prilikom čega je zadobila udarac u glavu te joj je otuđena torbica s osobnim stvarima.
Suprotno navodima tužiteljice u žalbi, temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da predmetni događaj nema karakter štetnog događaja nastalog na radu, odnosno u vezi s radom, jer je utvrđeno da je tužiteljica napadnuta izvan prostorija poslodavca prilikom povratka kući s posla, i to nekoliko minuta hoda od prostorija tuženika. Dakle, tužiteljica u trenutku napada nije obavljala nikakve poslove niti radne zadatke, a niti aktivnosti koje su funkcionalno povezane s radnim odnosom odnosno aktivnosti koje je inače obavljala po nalogu rukovoditelja/poslodavca, kao što je  nošenje dnevnog utrška u FINA-u, jer taj dan nije nosila utržak u FINA-u, nego se vraćala kući.
U  čl. 103. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09 i 61/11), ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.
Teret dokazivanja da je šteta nastala na radu ili u vezi s radom je na radniku, dakle na tužiteljici koja to nije dokazala.
Naime, smatra se da je šteta nastala na radu ako ju je radnik pretrpio tijekom obavljanja radnih zadataka zbog kojih je i zasnovao radni odnos. odnosno u obavljanju funkcija ili prema posebnom nalogu poslodavca u okviru popisa poslova koje je dužan obavljati u okviru svoje funkcije odnosno radnih zadataka dok se štetom nastalom u vezi s radom smatra se ona šteta koja je nastala kad je radnik obavljao neku djelatnost koja nije izravno obavljanje zadataka zbog kojih je zasnovan radni odnos, ali je takva djelatnost odnosno takvo ponašanje radnika bilo potrebno da se obave radnje vezane za djelatnost radnika zbog kojih je zasnovao radni odnos.
Odredbom čl. 2. st. 2. Uvjeta C.O. d.d. za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti propisano je da je osiguranjem pokrivena isključivo izvanugovorna (javna) odgovornost osiguranika (u konkretnom slučaju poslodavca tužiteljice - društva H.L. d.o.o.) koja proizađe iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari, te pravnog odnosa.
Kako se u predmetnom slučaju ne radi o šteti na radu ili u vezi s radom to osiguranjem nije pokrivena izvanugovorna odgovornost poslodavca tužiteljice kao osiguranika prema kojem je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan pravilnom primjenom materijalnog prava. 
Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je kako po osnovi, tako i po visini (čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP). 
Stoga je ovaj sud, osnovom čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu (st. I. izreke). 
Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom, ovaj sud je, osnovom čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP, odbio zahtjev iste za naknadu troška sastava žalbe (st. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate tužitelju iznosa od 384.662,96 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknade parničnog troška, te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi prouzrokovani parnični trošak od 51.562,50 kn.
Revizija tužitelja je osnovana i Vrhovni sud preinačuje presudu Županijskog suda kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, i sudi:
1. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje.
2. Tuženiku se nalaže na ime naknade troška revizijskog postupka isplatiti tužitelju 9.375,00 kn u roku od 15 dana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmetom spora zahtjev je na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 384.662,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2011. pa do isplate. Tužitelj tvrdi da mu utuženi iznos pripada u ispunjenju i zbog povrede ugovorne obveze: jer se tuženik Ugovorom o specijalizaciji iz parodontologije broj 575/08 od 16. listopada 2008. obvezao nakon završene specijalizacije sklopiti s njime ugovor o radu u vremenu najmanje na šest godina, a u slučaju samovoljnog prekida radnog odnosa naknaditi mu sve troškove i izgubljenu dobit - a što nije poštivao.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a to između stranaka u bitnome i nije sporno):
- da je Ugovorom o radu od 11. listopada 2007. tužitelj zasnovao radni odnos s tuženikom i ugovorio da će tuženika uputiti na specijalizaciju iz parodontologije po odobrenoj specijalizaciji temeljem rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a da će tijek specijalizacije te obveze za vrijeme i poslije specijalizacije ugovorne strane urediti posebnim ugovorom: odredbom čl. 2. određeno je da za vrijeme trajanja specijalizacije tuženik ostvaruje sva prava iz rada i u svezi s radom sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a odredbom čl. 3. da će se prava i obveze iz rada i u svezi s radom riješiti Aneksom koji je sastavni dio ugovora. Ugovor je, sukladno odredbi čl. 5., sklopljen "do položenog specijalističkog ispita iz specijalizacije na koju je tuženik upućen",
- da je Aneksom ugovora o radu od 10. prosinca 2007. i Aneksom II ugovora o radu od 27. ožujka 2008. utvrđeno da tuženik započinje s radom kod tužitelja 10. prosinca 2007. po odobrenoj specijalizaciji temeljem rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 26. studenoga 2007., te je navedenim aneksima određena i plaća tuženika,
- da je 16. listopada 2008. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o specijalizaciji iz parodontologije za razdoblje od 10. prosinca 2007. do 9. prosinca 2010. (dalje: Ugovor o specijalizaciji),
- da se tim Ugovorom o specijalizaciji, prema odredbi čl. 1., tužitelj obvezao da će tuženiku kao specijalizantu za vrijeme specijalizacije koja traje 36 mjeseci (u vremenu od 10. prosinca 2007. do 9. prosinca 2010.) omogućiti korištenje svih prava iz ugovora o radu, te prava i obveza iz ugovora o specijalizaciji, s time da se, prema odredbi čl. 2., tuženik obvezao specijalizaciju završiti u predviđenom roku, nakon završetka programa specijalizacije te položenog specijalističkog ispita nastupiti na rad kod tužitelja, te nakon završene specijalizacije sklopiti s tužiteljem ugovor o radu u vremenu od najmanje 6 godina,
- da je prema odredbi čl. 5. st. 1. istog Ugovora, između stranaka ugovorena obveza tuženika u roku od 30 dana nadoknaditi tužitelju sve troškove iz čl. 4. Ugovora, te naknaditi mu štetu za izgubljenu dobit tima, ostvarenu za ono vrijeme koliko je trebao ostati na radu nakon specijalizacije - ako samovoljno prekine radni odnos s tužiteljem: odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno je da se troškovima specijalizacije smatraju sva davanja koja proizlaze iz rada i u svezi s radom sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, dopust za polaganje specijalističkog ispita, cijena specijalističkog ispita i naknade za mentorstvo,
- da je 3. siječnja 2011., nakon što je tuženik završio specijalizaciju, tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme - do dobivanja suglasnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o sklapanju ugovora na neodređeno vrijeme, i to za poslove radnog mjesta doktora stomatologije specijalista parodontologije kod tužitelja,
- da je 21. veljače 2011. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta doktora stomatologa specijaliste parodontologa kod tužitelja,
- da je Odlukom od 21. ožujka 2011. tužitelj odbio prijedlog tuženika za sporazumni raskid ugovora o radu,
- da je 31. ožujka 2011. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem 21. veljače 2011., i to redovitim otkazom ugovora - s danom prestanka radnog odnosa 30. travnja 2011.,
- da je tijekom trogodišnjeg razdoblja specijalizacije, a po osnovi plaća i dodataka na plaću, tužitelj isplatio tuženiku ukupno 411.388,47 kn, a tuženik je do 30. travnja 2011. odradio obvezu (radeći kod tužitelja 4 mjeseca i 22 dana) od 26.725,51 kn,
- da po tome razlika između troškova koje je tužitelj imao za specijalizaciju tuženika i alikvotnog dijela po tuženiku odrađene obveze do 30. travnja 2011. iznosi ukupno 384.662,96 kn.
Sporno je u revizijskom stupnju je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju taj iznos.
Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovni i odlučan zaključak da je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja - ali je na ovo pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio ono što je utužio. Drži da je tuženik za vrijeme specijalizacije obavljao rad za tužitelja - tako da plaća koju je za taj rad dobivao "ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženika". Ocjenjuje da bi uz suprotno shvaćanje tužitelj ostvario dvostruku korist: korist od rada i povrat plaće koju je za obavljeni rad već isplatio.
Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.
Predmet spora valja razriješiti primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), i to:
- odredbe čl. 9., prema kojoj: "sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje",
- odredbe čl. 65. st. 1., prema kojoj: "Na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.",
- odredbe čl. 336. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,
- odredbe čl. 342. st. 1., prema kojoj: "Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.",
a sve polazeći i od odredaba čl. 319., i to odredbe st. 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju "onako kako glase" - te odredbe st. 2., kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba "držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom",
Polazeći od tih odredaba ZOO-a, a obzirom na pisani Ugovor o specijalizaciji, s navedenim njegovim jasnim sadržajem - pa ga i ne treba tumačiti (u smislu odredbe čl. 319. st. 1. ZOO-a), a kojim tužitelj dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi i visini tuženikova duga, tuženik je, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica prema kojima ga taj Ugovor ne bi obvezivao, primjerice: da Ugovor u pisanom obliku i s njegovim sadržajem (dakle ne samo po njegovom nazivu: budući da narav svakog ugovora određuje njegov sadržaj - a ne naziv) ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da u tome sadržaju nije odgovarao njegovoj stvarnoj volji - i ne daje osnovu zahtjevu tužitelja.
Kod toga je, a budući da tumačenje stvarnog sadržaja ugovora, vezano samo uz volju stranaka ugovora u formiranju toga sadržaja, zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja - i da je (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) pitanje volje stranaka ugovora o onome što su ugovorom htjele i time sadržaja toga ugovora činjenično pitanje, to trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred prvostupanjskim sudom.
Međutim, budući da je, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: "Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."), tužitelj dokazao stvarni sadržaj sklopljenog ugovora - a da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu koja bi ga oslobodila obveze iz Ugovora, pravilno je bilo zahtjev tužitelja prihvatiti osnovanim: u svezi prethodno navedenih odredaba ZOO-a i obzirom na navedena činjenična utvrđenja (da je prijeporni Ugovor o specijalizaciji odgovarao volji stranaka), nižestupanjski sudovi nisu imali razloga odbiti zahtjev kojeg tužitelj na tome ugovoru (na njegovim odredbama čl. 4. i čl. 5.) temelji.
Tuženik mora (u smislu odredaba čl. 9. i čl. 342. st. 1. ZOO-a) ispuniti ono na što se ugovorom obvezao: ono što je htio i prihvatio ugovorom - učinci kojeg niti na jedan pravno relevantan način nisu prestali.
Uostalom, revizijski sud tek primjećuje da je u suštinski istovrsnoj stvari i u svezi suštinski istih odredaba zakona u nizu svojih odluka jasno izrazio svoje shvaćanje, i to u takvome (prethodno navedenom) sadržaju - i određeno obrazložio razloge za takvo, i to (ovdje primjerice):
A/ u odluci posl. br. Revr 726/17-2 od 13. prosinca 2017., prema kojoj:
"...glede ostalih dijelova tužbenog zahtjeva riječ je o zahtjevima koji se odnose na djelomičnu ništetnost ugovora o specijalizaciji i aneksa tog ugovora ...
U predmetnom slučaju tužiteljica je u svojoj reviziji postavila sljedeća pravna pitanja:
1. Da li se na odnose (prava i obveze) u svezi ugovora o specijalizaciji koje su sklopili specijalizanti medicine i poslodavci (zdravstvene ustanove - bolnice) moraju primjenjivati propisi koji uređuju radne odnose, konkretno odredbe Zakona o radu, ili samo propisi kojima se reguliraju pitanja specijalizacije doktora medicine (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Pravilnici o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, odluke Ministarstva zdravstva) i opći propisi obveznog prava?
2. Ima li pravo poslodavac zahtijevati povrat isplaćenih plaća radniku, pa i u slučaju da to naziva potraživanjem s osnove naknade štete?
3. Da li je Ugovor o specijalizaciji koji su sklopili specijalizanti medicine i poslodavci (zdravstvene ustanove - bolnice) ništetan, ako je činidba jedne ugovorne strane nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva?
...Međutim, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj Su-IV-168/16-11) od 28. studenoga 2016. zauzeto je pravno shvaćanje da je liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio  troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji, neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju ..."
B/ u odluci posl. br. Revr 853/13-3 od 16. siječnja 2018., prema kojoj:
"...Presuda je donesena u sporu po tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa u visini isplaćene naknade plaća i drugih troškova, koje je tužiteljica isplatila tuženici (i za tuženicu) za vrijeme specijalizacije temeljem ugovora o specijalizaciji sklopljenog s tuženicom 27. siječnja 1997. Povrat navedenog iznosa tužiteljica potražuje od tuženice zbog povrede ugovora o specijalizaciji, jer je tuženica nakon dovršene specijalizacije provela na radu kod tužiteljice svega 9 mjeseci i šest dana, iako se obvezala da će kao specijalizant odraditi kod tuženice specijalistički staž u trajanju jednostrukog vremena trajanja specijalizacije ....
Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li tuženica dužna naknaditi tužiteljici troškove koji su nastali isplatama naknade plaće i drugih troškova koje je tužiteljica imala za vrijeme dok je trajala specijalizacija tuženice ...
Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica ispunila svoje obveze prema tuženici, pa je i tuženica dužna ispuniti svoju obvezu, jer su ugovorne strane u obveznom odnosu dužne izvršavati svoje obveze i odgovorne su za njezino ispunjene (čl. 17. st. 1. ZOO-a), a u slučaju raskida ugovora dužna je ispuniti obveze nastale kao posljedica raskida ugovora po čl. 132. st. 2. i 5. ZOO-a ...
Tuženica je revizijom osporila pravilnu primjenu materijalnog prava te se pozvala na sadržaj žalbe kojom je osporila pravilnu primjenu:
- odredaba čl. 57. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 3/02 i dr.),
- čl. 56. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 84/07),
- čl. 69. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 9/05),
- općih pravila o izvršenju obveza iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05),
- te odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04)...
Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava ...
Pravilno je shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude o tome da se spor ima riješiti primjenom odredbe čl. 17. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbama čl. 2. i drugih Ugovora o specijalizaciji, kojim su stranke uz ostalo ugovorile i pravne posljedice raskida ugovora.
Radi se naime o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, a sam ugovor po svom sadržaju nije protivan prisilnim propisima, pa ni onima koje je tuženica navela u reviziji.
Ugovorom o specijalizaciji tužiteljica je tuženoj omogućila njezinu specijalizaciju koju je ona uspješno privela kraju i nakon specijalizacije joj je osigurao radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi, no isto tako i odredio obvezu tuženice u smislu provođenja određenog broja godina na radu kod tužiteljice po završenoj specijalizaciji, što su sve legitimna prava i obveze ovih ugovornih stranaka, koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu i ZOO, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka, uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja, te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza.
Odredbom čl. 2. točke 11. Ugovora o specijalizaciji stranke su ugovorile da će tuženica ostati na radu u bolnici, u svojstvu specijalista, jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije. Za svaku godinu ranijeg raskida radnog odnosa na zahtjev specijalizanta-specijaliste, (...) specijalist je dužan nadoknaditi direktnu i indirektnu štetu bolnici. Pod direktnom štetom stranke su ugovorile refundaciju bruto iznosa svih naknada plaća za vrijeme trajanja specijalizacije i iznosa naknada troškova poslovanja ( npr. i troškova postdiplomske nastave.), uz pripadajuću zateznu kamatu.
Iako su stranke upotrijebile termin "šteta", sadržaj odredbe čl. 2. toč.11. Ugovora o specijalizaciji ne predstavlja ugovornu kaznu, pa u konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO). Spornom odredbom nije ugovoreno plaćanje određene novčane svote u slučaju ako dužnik ne bi ispunio svoju obvezu, već se radi o vraćanju onoga što je temeljem tog istog ugovora tužitelj platio tuženici (i za tuženicu) za vrijeme dok se nalazila na specijalizaciji.
Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Tuženica je sklapanjem ugovora o specijalizaciji preuzela obvezu da će, u slučaju ako se raskine ugovor o radu prije ugovorenog roka, tada vratiti tužiteljici sve isplaćene naknade plaće odnosno troškove koje je tužiteljica imala u svezi specijalizacije tuženice. Stoga upravo iz čl. 17. st. 1. ZOO, a u vezi s odredbama Ugovora o specijalizaciji, proizlazi obveza tuženice na vraćanje utuženog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je isplata pojedinog iznosa izvršena. Kod toga je zatezna kamata dosuđena u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05) za razdoblje od 1. siječnja 2008. a za ranije razdoblje u skladu s odredbom čl. 277. ZOO.
Takvo shvaćanje je zauzeto u nizu presuda Vrhovnog suda RH (Revr 1058/11, Revr-517/02, Revr-741/12., Revr-196/12, ...)...
U postupku je utvrđeno da je tuženica nakon završene specijalizacije ostala na radu kod tužiteljice još 9 mjeseci i 6 dana (od 21. lipnja 2001. do 27. ožujka 2002. godine), nakon čega je jednostrano otkazala ugovor o radu (dana 27. ožujka 2002. godine). Stoga je dužna vratiti tužiteljici ukupno iznos od 385.801,24 kn, jer toliko iznose preostali troškovi koje je imala tužiteljica, koji su izračunati na način da su ukupni troškovi za 48 mjeseci umanjeni za troškove za 9 mjeseci i 6 dana, primjenom korektivnog faktora za vrijeme koje je provedeno na radu ("odrađeno") nakon završene specijalizacije ...."
C/ u odluci posl. br. Revr 771/2016-2 od 26. rujna 2018., prema kojoj:
"...Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tuženik nema pravo na naknadu troškova specijalizacije uz obrazloženje da je tužiteljica ispunila svoju obvezu rada u trajanju onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija jer je tužiteljica nakon položenog specijalističkog ispita ostala raditi kod tuženika nešto više od tri godine, a specijalizacija je trajala tri godine. Pritom drugostupanjski sud smatra da odredba čl. 11. st. 2. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 100/11 - dalje: Pravilnik) - kojom je propisano da pri sklapanju ugovora o međusobnim pravima i obvezama između zdravstvene ustanove i specijalizanta, obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena trajanja specijalizacije - na temelju odredbe čl. 248. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO), stupa na mjesto odredbe Ugovora o specijalizaciji kojom se tužiteljica obvezala raditi kod tuženika najmanje deset godina.
Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ovaj sud ne prihvaća.
Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji nije ni donesen niti je stupio na snagu predmetni Pravilnik, iz čega proizlazi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sloboda uređivanja obveznih odnosa nije bila ograničena tako da je prisilnim propisom bilo  određeno trajanje obveze ostanka na radu nakon završetka specijalističkog usavršavanja stranke. Odredbe Pravilnika ne primjenjuju se na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu Pravilnika.
Prema tome, odredbe naknadno donesenog Pravilnika ne mogu na temelju čl. 248. st. 2. ZOO stupiti na mjesto ugovornih odredbi ranije sklopljenog Ugovora o specijalizaciji.
Osim toga, treba imati na umu da su nižestupanjske presude donesene na temelju ukinute odredbe Pravilnika. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo čl. 11. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16 i 6/17), time da su ukinuti članci prestali važiti 31. prosinca 2017. uz obrazloženje da Zakonom o zdravstvenoj zaštiti nije dano ovlaštenje nadležnom ministru da, između ostalog, pravilnikom propiše najdulje trajanje obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja i dr. (odluka broj U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. – "Narodne novine", broj 89/17). Iako su nižestupanjske presude donesene prije stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida čl. 11. Pravilnika, u trenutku odlučivanja o reviziji nema mjesta primijeni odredbi Pravilnika koji je prestao važiti jer je Ustavni sud utvrdio da su nezakonite.
S obzirom da su stranke ugovorile da će u slučaju ako tužiteljica po završenoj specijalizaciji ne ostane raditi kod tuženika najmanje 10 godina, vratiti tuženiku plaću u bruto iznosu koju je dobivala za vrijeme specijalizacije te sve troškove nastale tijekom specijalizacije i da je tužiteljica nakon položenog specijalističkog ispita ostala raditi kod tuženika nešto više od tri godine, to proizlazi da je tužiteljica dužna tuženiku platiti Ugovorom o specijalizaciji odredive novčane iznose zbog neispunjenja ugovorom preuzete obveze ostanka na radu u trajanju od deset godina nakon završetka specijalizacije....".
Sve te odluke donesene su u suđenju u skladu s već stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda – koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.
Stoga, a jer iz izloženog proizlazi da je u ovome slučaju drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o žalbi tuženika – kada je (zbog pogrešnog pravnog shvaćanja) preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja odbio, a time i da je revizija tužitelja osnovana, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u stavku I. izreke ove presude.
Kako je preinačenjem revizijom osporene presude tužitelj uspio u sporu, valjalo je (prema odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a) preinačiti i odluku drugostupanjskog suda o parničnim troškovima, i to tako što je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška prihvaćen – i tuženik obvezan tužitelju naknaditi sve troškove potrebne za vođenje parnice, one koje je tužitelj određeno naznačio u svome zahtjevu, s troškom koji je ima povodom podnesene revizije.

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 530.553,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i zahtjev za plaćanje troškova postupka.

Presudom Županijskog suda odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Revizija tužitelja je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu štete zbog izmakle koristi uslijed neisplate otpremnine ugovorene čl. 13. Ugovora o radu od 30. rujna 2004. te za naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti (uznemiravanja).

Tijekom postupka utvrđeno je:.

- da je tužitelj kod pravnog prednika tuženika H.F.P. zasnovao radni odnos 4. rujna 1995.;

- da je zadnji ugovor sa H.F.P. zaključio 30. rujna 2004. za obavljanje poslova radnog mjesta višeg savjetnika u Službi za upravljanje portfeljom, Sektor prodaje;

- da je navedeni ugovor o radu prenesen 17. prosinca 2010. na A.U.D.I. i to temeljem čl. 58. st. 3. Zakona o upravljanu državnom imovinom;

- da preuzeti radnici H.F.P. nastavljaju s radom na poslovima na kojima su zatečeni da zadržavaju plaću prema dotadašnjim propisima, do sklapanja ugovora o radu za radna mjesta sukladno aktima Agencije i općim propisima o radu;

- da je tužitelju ponuđeno sklapanje aneksa ugovora o radu, međutim tužitelj ga je odbio;

- da je tužitelju 11. listopada 2011. ponuđeno sklapanje novog ugovora o radu ali tužitelj ga je odbio potpisati ;

- da je tuženik pokrenuo postupak otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora  te je zatražio suglasnost sindikalnog povjerenika;

- da je tužitelj otišao u redovnu starosnu mirovinu 24. kolovoza 2012.;

- da je tužitelj 5. rujna 2013. zatražio od tuženika isplatu otpremnine sukladno odredbama ugovora o radu.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev temeljem odredbe čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08 – dalje: ZOO) odnosno odredbe čl. 19. st. 1. te čl. 1100. ZOO kao i čl. 5., čl. 130. i čl. 131. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR), utvrdivši, u bitnom, da "( …) da postupanje tuženika kao poslodavca koji njemu nije otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora vezano za visinu plaće nego kao i drugim radnicima ponudio aneks ugovora o radu kojim bi njemu plaća bila viša, ali otpremnina niža od ove ugovorene čl. 13 Ugovora, ne predstavlja štetnu radnju kako tvrdi tužitelj niti je njegovo postupanje protupravno, odnosno propust na koji ukazuje tužitelj u uzročnoj vezi s nastalom štetom zbog neisplate otpremnine (…)" te da "(…) tuženik u ovom postupku nije dokazao (čl. 221. a ZPP) konkretne postupke poslodavca koji bi ukazivali da bi zbog nepotpisivanja navedenog aneksa od strane tužitelja na njega od strane tuženika bili vršeni pritisci, on bio podvrgnut maltretiranju, šikaniranju, trpio strah i da bi došlo do povrede njegove časti, ugleda, dostojanstva i integriteta, odnosno došlo do povrede prava osobnosti ( …)".

Prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izmakle koristi zbog neisplate otpremnine.

Pravo radnika na otpremninu utvrđuje se Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Zakon o radu zajamčio je pravo na otpremninu u slučaju raskida radnog odnosa temeljem poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza, dok primjerice otpremnina zbog odlaska u mirovinu može biti propisana drugi aktima jer je Zakon o radu ne propisuje kao obveznu. Ako je pravo na otpremninu različito uređeno u više akata, sukladno čl. 7. st. 3. ZR, poslodavci su dužni primijeniti pravo koje je najpovoljnije za radnika, odnosno isplatiti otpremninu prema propisu u kojem je iznos otpremnine najviši. Odredbom čl. 119. ZR utvrđeno je da pravo na otpremninu ima radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon dvije godine neprekinutog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika. Dakle, uvjeti su:

- način prestanka radnog odnosa - nije uvjetovan ponašanjem radnika;

- duljina rada radnika kod tog poslodavca - minimalno dvije godine (na dan prestanka ugovora o radu);

- kontinuitet rada - neprekidno.

U konkretnoj situaciji, tužitelj je s prednikom tuženika, H.F.P., 30. rujna 2004. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta višeg savjetnika u Službi upravljanja portfeljem, Sektor prodaje, kojim je Ugovorom u čl. 13. bilo određeno da je F. dužan radniku isplatiti otpremninu u visini tri prosječne mjesečne plaće koju radnik ostvari tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu radnog staža u F. ili sukladno odredbama Zakona o držanim službenicima i namještenicima ovisno o tome što je za radnika povoljnije u dva slučaja u slučaju otkaza tog Ugovora, izuzev kad se radi o otkazu uvjetovanom ponašanjem radnika te u slučaju odlaska u mirovinu voljom radnika, a najkasnije dvije godine prije zakonskog uvjeta prestanka Ugovora (čl. 103. toč. 3. tada važećeg Zakona o radu). Tužitelj nesporno nije zahtijevao svoje umirovljenje dvije godine prije zakonskog uvjeta prestanka ugovora o radu zbog odlaska u starosnu mirovinu (najkasnije do 23. kolovoza 2010.) nego je u mirovinu otišao po sili zakona s navršenih 65 godina s datumom 23. kolovoza 2012., a zahtjev za isplatu otpremnine od poslodavca zatražio je više od godinu dana nakon prestanka radnog odnosa, 5. rujna 2013.

Dakle, postupanje tuženika koji tužitelju nije otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora već je kao i drugim radnicima ponudio aneks ugovora o radu, a kako to pravilno utvrđuju nižestupanjski sudovi, ne predstavlja štetnu radnju kako tvrdi tužitelj niti je njegovo postupanje protupravno, odnosno propust na koji ukazuje tužitelj u uzročnoj vezi s nastalom štetom zbog neisplate otpremnine. Poslodavac nije spriječio tužitelja da pravo na otpremninu ostvari prijevremenim odlaskom u mirovinu.

Uostalom otpremnina tužitelju ni po redovnom tijeku stvari ne bi bila isplaćena jer je u mirovinu otišao po sili zakona s navršenih 65 godina s datumom 23. kolovoza 2012.

Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili neosnovanim i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti-diskriminacije.

Odredbom čl. 5. ZR određeno je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima.

Odredbom čl. 130. st. 1. ZR određeno je da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu dok je odredbom čl. 131. ZR određeno da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

Postojanje diskriminacije je potrebno sagledati u okviru iznesenih tvrdnji tužitelja o diskriminaciji, cijeneći ne samo pojedinačne postupke tuženika nego i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu je tužitelj bio izložen. Tužitelj je naime bio zaposlenik prednika tužitelja od 4. rujna 1995. na radnom mjestu višeg savjetnika u Službi za upravljanje portfeljom, Sektor prodaje i te poslove je obavljao i kada je ugovor o radu prenesen 17. prosinca 2010. na A.U.D.I. i to temeljem čl. 58. st. 3. Zakona o upravljanu državnom imovinom. Tužitelju je, kao i ostalim zaposlenicima, ponuđeno sklapanje aneksa ugovora o radu, a što je on odbio potpisati smatrajući da je takva ponuda nepovoljnija za njega.

Ne mogu se sama po sebi smatrati diskriminirajućom takva postupanja poslodavca kod kojeg preuzeti radnici H.F.P. nastavljaju s radom na poslovima na kojima su zatečeni da zadržavaju plaću prema dotadašnjim propisima, do sklapanja ugovora o radu za radna mjesta sukladno aktima A. i općim propisima o radu, a sve u skladu sa Zakonom o upravljanu državnom imovinom

U okolnostima konkretnog slučaja tužitelj je bio izložen promjenama na poslu zbog promjene poslodavca, te zbog novih poslovnih uvjeta, što su sve objektivne poteškoće, a i ne proizlazi da bi postupanjem poslodavca bio podvrgnut maltretiranju, šikaniranju, trpio strah i da bi došlo do povrede njegove časti, ugleda, dostojanstva i integriteta.

Posljedično pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete. Prema čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavka za nastanak obveze iz navedene zakonske odredbe je postojanje protupravne radnje štetnika. Kao što je već rečeno tuženik je dokazao da u spornom razdoblju tužitelj nije bio diskriminiran, a tuženik nije niti tvrdio, a niti dokazivao da bi postojala neka druga određena protupravna radnja tuženika kojom bi mu bila prouzročena povreda prava osobnosti. Stoga dakle, nije u pravu tužitelj kada smatra da bi imao pravo na naknadu štete zbog povrede prva osobnosti.

Kako se, dakle nisu dakle ostvarile zakonske pretpostavke za naknadu štete – izmakle koristi  te tužitelj nije dokazao koji bi to postupci tuženika doveli do povrede prava osobnosti to je tužbeni zahtjev valjano odbijen, pa je slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP. i odlučiti kao u izreci.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos 626.029,40 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2014. godine do isplate, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi obračuna zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje do 10. ožujka 2014. godine. Ujedno je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 46.950,00 kuna. 
Drugostupanjskom presudom prihvaćena je kao osnovana žalba tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.
Revizija tužitelja je neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 629.029,40 kn na ime ostvarenih ukupnih troškova specijalističkog usavršavanja tuženice. 
Na temelju utvrđenja: 
- da su stranke dana 12. veljače 2007. godine sklopile ugovor o specijalizaciji, kojim je ugovorena obveza tuženice da nakon položenog specijalističkog ispita nastavi kod tužitelja raditi poslove specijaliste oftamologa u trajanju od 10 godina, a da je u protivnom, tj. ukoliko ne izvrši ovu svoju obvezu, dužna snositi ukupne troškove specijalističkog usavršavanja, 
- da su po završenoj specijalizaciji stranke dana 23. svibnja 2011. godine sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova specijalistički okulistički pregledi, terapija, retrakcija, kontaktne leće, mali operativni zahvati, uz ugovorenu bruto plaću tuženice od 20.759,61 kuna, 
- da je 8. siječnja 2014. tužitelj tuženici otkazao navedeni ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i to za iste poslove, ali uz drugačije kriterije za obračun plaće, tako što joj je ponuđena bruto plaća od 11.000,00 kuna, te povećanje plaće za svaki pregled preko 50 pregleda mjesečno i to u visini od 25% bruto cijene koju za konkretan pregled tužitelj naplaćuje pacijentu,
- da tuženica nije prihvatila ponuđeni izmijenjeni ugovor o radu, niti je u postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa osporavala otkaz prvotno sklopljenog ugovora, 
sud prvog stupnja sud ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim, pri čemu je iznos od 595.636,47 kuna dosuđen kao trošak na ime bruto plaće tužiteljice za vrijeme specijalizacije, dok se preostali iznos od 74.000,00 kuna odnosi na ostali trošak specijalizacije. 
Međutim, sud drugog stupnja preinačio je odluku suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući kako do prestanka radnog odnosa nije došlo krivnjom tuženice. 
Naime, zaključak suda drugog stupnja je da ugovornu odredbu iz ugovora o specijalizaciji, o tome da je tuženica dužna snositi troškove specijalizacije ukoliko ne izvrši svoju obvezu rada kod tužitelja kroz razdoblje od 10 godine, treba tumačiti na način da obveza snašanja troškova specijalizacije nastaje samo ukoliko je do prijevremenog prestanka radnog odnosa došlo krivnjom tuženice. Pri tom se sud drugog stupnja pozvao na odredbu čl. 352. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO) kojom je propisano da sporazum o ugovornoj kazni gubi učinak ako je do neispunjenja došlo iz uzroka za koje tuženik ne odgovara. 
I prema ocjeni ovog suda, pravilna je ocjena suda drugog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. 
Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, a kraj utvrđenja da je do prestanka radnog odnosa došlo zbog poslovno uvjetovanog otkaza, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da do prestanka radnog odnosa, pa slijedom toga i neispunjenja tuženičine obveze iz ugovora o specijalizaciji na desetogodišnji rad kod tužitelja, nije došlo krivnjom tuženice. 
Nadalje, a pored utvrđenja da tužitelj u postupku nije dokazao niti je prilikom otkaza ugovora tuženici ponudio primjerenu plaću, pravilan je i zaključak suda drugog stupnja da stranke prilikom sklapanja ugovora o specijalizaciji nisu ugovorile kriterije za određivanje visine plaće tužiteljice, te da odredbe navedenog ugovora treba tumačiti na način da je tuženica kao specijalist oftalmolog u obvezi nakon specijalizacije raditi kod tužitelja 10 godina, ukoliko joj tužitelj osigura plaću u skladu sa njezinim realnim očekivanjima, tj. plaću koja ne bi smjela biti bitno manja od prosječne plaće specijalista oftalmologa, a sve u skladu s odredbama čl. 358. ZOO. kojima je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima jedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spreman istodobno ispuniti svoju obvezu. 
Stoga je sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 
S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP predmetnu reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu

Trening na zaleđenom terenu smatra se opasnom djelatnošću.

Tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da je kod tuženika imao
status igrača profesionalca temeljem sklopljenog ugovora o radu od
14.08.1998.g., time da se radilo o ugovoru sklopljenom na određeno
vrijeme. Tužitelj je u tužbi tvrdio da se tuženik obvezao tužitelja osigurati
za slučaj ozljede ili bolesti prouzročenih bavljenjem sportskom aktivnošću
(čl. 10. toč. h Ugovora o radu), slijedom čega je po ocjeni tužitelja tuženik
odgovoran tužitelju za nastalu štetu. U konkretnom slučaju prvostupanjski
sud je utvrdio da je tužitelj povrijeđen od suigrača M., tj. njegovim klizećim
startom, bočno više odostraga na njegovu unutarnju, stajnu nogu, na
zaleđenom terenu (što je povećalo snagu udara suigrača) udarom u
njegovu nogu. Obzirom na okolnosti slučaja konkretan trening ocijenjen je
opasnom djelatnosti, u odnosu na konkretnu nastalu posljedicu, a ne
postoje razlozi koji tuženika oslobađaju od objektivne odgovornosti. Po
ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocjene
provedenih dokaza osnovano zaključio da između tuženika i tužitelja
zaključen radni odnos, sukladno Pravilnicima HNS-a, koji reguliraju takvu
mogućnost (sklopljen je ugovor o radu; ugovorena je i isplaćena plaća;
porezi i doprinosi, određene su radne obveze tužitelja, pa se radi o
specifičnom, ali ipak ugovoru o radu). Iz takvog međusobnog odnosa
stranaka proizlazi moguća odgovornost tuženika za naknadu štete nastala
tužitelju u smislu općih propisa koji reguliraju odštetnu odgovornost.
Prvostupanjski sud je utvrđenjem tuženikove odgovornosti pravilno utvrdio
i obrazložio zbog čega tuženika smatra objektivno odgovornim za nastalu
štetu (opasni uvjeti treninga za mogućnost povređivanja igrača međusobno
i njihovog samopovređivanja), pri čemu se poziva na odgovarajuće
materijalno pravne propise."

Ukoliko poslodavac nije poduzimao potrebne mjere radi
promjene radnog mjesta radnice iako je ista višekratno boravila
na bolovanju tijekom bolesti, time da je imala simptome koji su
ukazivali na potrebu promjene njezinog radnog mjesta, na što je
upućivala i preporuka nadležnog specijaliste, tada je poslodavac
isključivo odgovoran za profesionalno oboljenje radnice.

„Prvostupanjski sud, obrazlažući odštetnu odgovornost tuženika,
navodi da prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (NN. 59/96),
poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu,
profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne
odgovornosti, prema propisima obveznog prava. Prema odredbi čl. 17.
Zakona o zaštiti na radu poslodavac je dužan primjenjivati pravila zaštite
na radu na temelju općeg načela zaštite, između ostalog i kod prilagodbe
rada radnicima, naročito u vezi s oblikovanjem mjesta rada, izbora opreme,
načina rada i proizvodnje, posebice u svrhu ublažavanja jednoličnog rada i
rada po učinku, kako bi se smanjio njihov štetan učinak na zdravlje. Po
ocjeni prvostupanjskog suda, odredbe čl. 17. Zakona o zaštiti na radu nisu
poštivane u tužiteljičinim slučaju, pa je kod tužiteljice nastala profesionalna
bolest zbog koje joj je otkazan ugovor o radu, odnosno zbog koje je ona
umirovljena, a radi se o bolesti s liste profesionalnih bolesti na radu, pri
čemu prvostupanjski sud naglašava da je profesionalna bolest definirana čl.
47. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (NN. 26/83, 5/86,
42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94) odnosno čl. 38.
Zakona o mirovinskom osiguranju (NN. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01,
147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08) na način da određuje
da ona nastaje dužim neposrednim utjecajem procesa i uvjeta rada na
određenim poslovima, odnosno radnim zadacima ili djelatnostima, a koja je
kao profesionalna bolest utvrđena listom profesionalnih bolesti. U tom
smislu se profesionalna bolest smatra štetom nastalom na organizmu, kao
posljedica neposrednog utjecaja rada, odnosno radnih uvjeta na
određenom poslu. U tim okolnostima, prvostupanjski sud je pošavši od
sadržaja nalaza sudsko-medicinskih vještaka, K. L.-L., a i naprijed
72
navedenih odredbi Zakona o zaštiti na radu, ocijenio tuženikov prigovor
podijeljene odgovornosti neosnovanim, ističući da, po njegovoj ocjeni,
profesionalno oboljenje tužiteljice nastalo je isključivo propustom tuženika,
jer je tuženik formirao radno mjesto na kojem je tužiteljica radila uz sve
njegove rizike nastanka profesionalne bolesti, ističući da je tužiteljica
višekratno boravila na bolovanju tijekom bolesti, uz simptome koji su
ukazivali na potrebu promjene radnog mjesta tužiteljice, u kojem smislu je
tužiteljica još 2001.g. dobila odgovarajuću preporuku od fizijatra, no
tuženik u tom smislu ništa nije poduzeo, pa tužiteljičini propusti, na koje se
tuženik poziva nemaju značaj njene suodgovornosti za nastanak
profesionalne bolesti."

Poslodavac odgovora radniku za štetu koju je isti pretrpio
prilikom obavljanja poslova koji nisu u opisu njegovog radnog
mjesta, a koje je obavljao na zahtjev i u korist poslodavca za
vrijeme trajanja radnog vremena.

Po ocjeni ovog suda nesrećom na radu treba smatrati ne samo
nesreću koju radnik pretrpi u vršenju svog radnog mjesta na osnovu
ugovora o radu, nego i pri vršenju drugih poslova koje obavlja na zahtjev i
u korist svog poslodavca za vrijeme trajanja radnog vremena i unutar
nekretnina poslodavca. Pri tome je očito da piljenje grana kanadskog
javora, koje su se nadvile nad proizvodnu halu I tužitelja ne predstavlja
redovan posao I tužitelja u realizaciji njegovog ugovora o radu, nego znači
izvršenje izvanrednog posla poslodavca, za kojim se ukazala potreba
njegovog izvršavanja, a pri čemu je tuženik I tužitelja za taj posao
angažirao kao svog radnika, za vrijeme trajanja radnog vremena, odredivši
pri tome način i sredstva izvršenja tog izvanrednog posla, te angažirajući u
izvršenju posla I tužitelju nadređenog radnika i druge radnike i sredstva.
Navedene okolnosti predodređuju predmetni posao kao posao koji je I
tužitelju dat na izvršenje u okviru izvršenja ugovora o radu, iako svojim
sadržajem prelazi okvire, odnosno dužnosti I tužiteljevog radnog mjesta.
Neovisno o tome da se radilo o specifičnom poslu, koji ne spada u poslove
I tužiteljevog radnog mjesta, nema nikakve sumnje, što proizlazi iz sadržaja
prvostupanjskog utvrđenja, a što tuženik niti ne pobija žalbenim navodima,
da je tuženik organizator predmetnog posla, sječe granja i stabala
kanadskog javora, te kao takav poduzetnik i odgovoran za konkretne
štetne posljedice nastale u izvršenju tog posla, obzirom da nema nikakve
dvojbe da se radi o opasnoj djelatnosti. Nema nikakve sumnje da tuženik,
odnosno njegovi radnici, koji su I tužitelju nadređeni, odgovaraju za
nastalu štetnu posljedicu zbog pada I tužitelja sa stabla, odnosno s
ljestava, kada su ga, uz nadzor i sudjelovanje I tužitelju nadređenog
radnika uputili na visoke ljestve, na kojima je bez potrebnog osiguranja za
slučaj pada prišao poslu piljenja grane kanadskog javora stojeći pri tome
jednom nogom na stablu (grani), pri čemu je viljuškar istovremeno
povlačio rezanu granu, a posao se vršio motornom pilom. Po ocjeni ovog
suda u realizaciji takvog posla kumulirano je više elemenata opasnosti (rad
motornom pilom; rad na visini i to na ljestvama i drvu; rezanje grane koja
se istovremeno povlači viljuškarom i sl.) dakle, organizator takvog posla, u
konkretnom slučaju tuženik, prema pravilnoj prvostupanjskoj ocjeni, što
žalbom nije dovedeno u sumnju, kao poduzetnik opasne djelatnosti
odgovoran je za nastalu štetu. U nastanku same štete tuženik ne navodi
nikakve elemente I tužiteljeve suodgovornosti, pri čemu se I tužiteljev
pristanak na izvršenje takvog posla ne može smatrati suodgovornošću u
smislu postojanja uzročno-posljedične veze između načina izvršenja i
nastale posljedice, a činjenica da je I tužiteljev rad, eventualno, trebao biti
dodatno nagrađen pravom na zadržavanje (vrijednosti) drva, ne mijenja
činjenični niti materijalnopravni karakter predmetnog odnosa.

Tužitelji K. Š., maloljetna P. Š., M. Š. i S. Š. te M. Š. su supruga, dijete, otac i majka te brat M. Š. koji je poginuo u nesreći koja se dogodila na radu. Zahtijevaju od tuženika koji je bio poslodavac poginulog radnika da im naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu.

U revizijskoj fazi postupka sporna je i odgovornost za nastanak štete.

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili:

- da je sada pokojni M. Š. bio radnik tuženika,

- da je 6. kolovoza 2003. stradao kao vozač teškog građevinskog vozila Damper prilikom prijevoza neobrađenog građevinskog materijala s visinske kote od oko 300 metara na visinsku kotu od 262,5 metara, gdje se nalazio utovarni koš drobilice kamena,

- da je riječ o vozilu teškom 17 tona koje može prevoziti 22 tone korisnog materijala, koje je u trenutku nesreće bilo natovareno neobrađenim kamenom,

- da na mjestu gdje se nesreća dogodila nisu nađeni tragovi kočenja,

- da radna (nožna) kočnica vozila nije bila dovoljno efikasna odnosno da zadnji desni kotači nisu pokazivali očekivanu učinkovitost kočenja u bilo kojim uvjetima,

- da je uočivši tu činjenicu M. Š. aktivirao i motornu kočnicu (retarder) i ručnu kočnicu,

- da je sada pokojni M. Š. prilikom prevrtanja vozila ispao iz vozila zajedno sa vozačkim sjedalom,

- da tuženik nije osposobio sada pokojnog M. Š. za rad na siguran način.

Na temelju takvih utvrđenja županijski i općinski sud utvrdili su da postoji odgovornost tuženika kao poslodavca za nastalu štetu (čl. 154. st. 2., 173. i 174. . Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. - dalje: ZOO). Pravilno su pri tome otklonili prigovor tuženika da je odgovornost za štetu isključivo na sada pokojnom M. Š.. Na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sudovi su utvrdili da M. Š. svojim postupcima nije ni na koji način doprinio nastanku štete tj. da je vozilom upravljao odgovarajućom brzinom i da je pokušao zakočiti vozilo. Dapače iz činjenice da je utvrđeno da su na radnom stroju bile aktivirana i motorna kočnica (retarder) i ručna kočnica može se osnovano zaključiti, kako to čine županijski i prvostupanjski sud, da je sada pokojni M. Š. ručnu kočnicu koristio jer je postojala krajnja nužda, te da je vozač pokušao spriječiti nesreću do posljednjeg trenutka. Ocjenu tih sudova prihvaća i revizijski sud. Zato se ne prihvaća tvrdnja tuženika, ponovljena i u reviziji, da je sada pokojni M. Š. isključivo odgovoran za nastalu štetu, pa ne postoje ni pretpostavke za primjenu čl. 177. st. 3. ZOO-a na kojeg se poziva revident.

U tom smislu se ne može prihvatiti ni tvrdnja tuženika da je sada pokojni M. Š. zaspao za volanom. Ona je naime opovrgnuta utvrđenjima iz pobijane i prvostupanjske presude prema kojima nije bila učinkovita radna (nožna) kočnica, pa je vozač u pokušaju zaustavljanja vozila koristio čak i ručnu kočnicu, što upućuje da je postojalo stanje krajnje nužde.

Naprotiv postoji odgovornost tuženika kao poslodavca kako po već rečenim propisima ZOO-a, tako i na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96., 94/96., 114/03. i 100/04.). Prema tom propisu poslodavac odgovara radniku za štetu prouzročenu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) a prema općim propisima obveznog prava, tj. već spomenutim čl. 173. i 174. ZOO-a.

Odgovornost poslodavca temelji se i na odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04. - pročišćeni tekst).

Prema odredbi čl. 195. st. 1. ZOO tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je nadoknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja a prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka - ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
U konkretnom slučaju po redovnom tijeku stvari da nije došlo do ozljeđivanja tužiteljice ona bi kao veoma talentirana polaznica Baletnog studija pri HNK u S. bila primljena u radni odnos kod te ustanove temeljem natječaja raspisanog u ožujku 2000., kao baletna plesačica u trajanju od 4 g. - do 31. ožujka 2004., te bi ostvarila zaradu u iznosu 131.565,78 kn. Kako zbog posljedica štetnog događaja zaradu nije ostvarila, trpjela je štetu u tom iznosu.
Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije preinačiti pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 131.565,78 kn sa zateznim kamatama, tako da se taj dio tužbenog zahtjeva prihvaća (čl. 395. st. 1. ZPP).
Tužiteljica je zahtijevala naknadu izgubljene zarade koju bi ostvarila radeći kod HNK u S. kao profesionalna plesačica na temelju ugovora u radu, a ne temeljem autorskih ugovora.
Kako je tužiteljica srednju školu završila u lipnju 1999. ona nije mogla prije toga sklopiti ugovor o radu sa HNK u S. za posao plesačice, pa po redovnom tijeku stvari nije mogla niti ostvariti zaradu profesionalne plesačice za vrijeme od 16. veljače 1999. do 31. ožujka 2000., kada je ta ustanova raspisala natječaj za primanje u radni odnos baletnih plesačica. Stoga joj ne pripada pravo na naknadu izgubljene zarade za vrijeme od 16. veljače 1999. do 31. ožujka 2000.
Po redovnom tijeku stvari tužiteljica je mogla diplomirati na PMF u Z. najkasnije do svibnja 2004., te zatražiti zaposlenje kao dipl. ing. biologije - profesor biologije.
U smislu odredbe čl. 192. st. 1. ZOO oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.
U konkretnom slučaju tužiteljica nakon diplomiranja 28. travnja 2005. nije tražila zaposlenje, niti se prijavila Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kao nezaposlena osoba, a bila joj je dužnost da to učini u cilju smanjenja svoje štete u vidu izgubljene zarade.
Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene zarade za vrijeme od 16. veljače 1999. do 31. ožujka 2000., te od 1. travnja 2004. do 31. kolovoza 2007. u ukupnom iznosu 199.434,12 kn sa zateznim kamatama, kao niti zahtjev za plaćanje rente zbog izgubljene zarade u iznosu 4.856,00 kn mjesečno od 1. rujna 2007., pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno.
Činjenična razmatranja u reviziji ne mogu se uzeti u obzir, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (argument iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 - dalje u tekstu: ZPP).
Kako nije ostvaren istaknuti revizijski razlog u odnosu na djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva, valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu u dijelu kojim se pobija djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva (čl. 393. ZPP).
S obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu presudu odlučio je o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Tužiteljice su imale izdataka za sastav tužbe, podnesaka, žalbi, zastupanja putem odvjetnika u iznosu 81.425,00 kn, što zajedno s porezom na dodanu vrijednost 17.913,50 kn, troškovima vještačenja 800,00 kn, troškovima pristojbi 5.120,00 kn, troškovima revizije u iznosu 9.150,00 kn čini ukupno 114.408,00 kn. Tužbeni zahtjev tužiteljice iznosio je ukupno 791.619,90 kn, a tužbeni zahtjev 2. tužiteljice 33.600,00 kn, što je ukupno iznosilo 825.219,90 kn. Tužiteljici je dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu 196.825,78 kn, a tužbeni zahtjev 2. tužiteljice je bio odbijen. Tužiteljica je uspjela u parnici u 24% dijela, te joj pripada pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu 27.457,92 kn.
Tuženik je imao izdataka za sastav podnesaka, žalbi, zastupanja putem odvjetnika u iznosu 80.720,00 kn, što zajedno s porezom na dodanu vrijednost 17.758,40 kn, troškovima vještačenja 8.730,00 kn i troškovima pristojbe 4.165,00 kn ukupno iznosi 101.373,40 kn. S obzirom na njegov uspjeh u parnici od 76% pripada mu pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu 77.043,78 kn, a nakon izvršenog prebijanja pripada mu pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu 49.585,86 kn. Kako je tužbeni zahtjev 2. tužiteljice iznosio 4% od ukupnog tužbenog zahtjeva tužiteljica primjenom odredbe čl. 161. st. 2. ZPP tužiteljica je obvezna tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu 47.602,42 kn.

Ukoliko iz tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja nije
razvidno o kakvoj se vrsti štete radi, ugovornoj (zbog povrede
ugovorne obveze) ili vanugovornoj (deliktnoj) tada je činjenična
osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, potpuno neodređena i
nepotpuna, zbog čega ista ne opravdava zahtjev za naknadu
štete.

Valja također upozoriti da postavljenim tužbenim zahtjevom
tužitelj zahtijeva isplatu utuženih iznosa i s osnove naknade štete, a da niti
iz činjenične osnove tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka nije razvidno
koje to pretpostavke za naknadu štete, bilo ugovorne, bilo vanugovorne,
postoje na strani tuženika da bi tuženik bio odgovoran tužitelju za nastalu
štetu, po kojim kriterijima tužitelj smatra tuženika odgovornim za štetu i u
čemu nalazi uzročnu vezu između eventualne štetne radnje tuženika i štete
nastale tužitelju i u čemu se šteta sastoji. Kako, dakle, uopće nije razvidno
o kakvoj se vrsti štete radi, ugovornoj (zbog povrede ugovorne obveze),
odnosno vanugovornoj (deliktnoj), to činjenična osnova tužbenog zahtjeva
tužitelja, potpuno neodređena i nepotpuna, nedvojbeno ne opravdava
zahtjev za naknadu štete.

Nije u pravu žalitelj kada smatra da se odredba čl. 99. Zakona o radu iz 1995. primjenjuje bez obzira na odgovornost radnika za štetu. Navedeno tumačenje ne proizlazi iz sadržaja navedene odredbe, koja propisuje da se za određene štetne radnje može unaprijed predvidjeti (kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu) iznos naknade štete, ako bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo nerazmjerne troškove, a niti je općim propisima predviđena obveza radnika da odgovara bez obzira na krivnju. Zato i slučaj iz odredbe čl. 25. Pravilnika o radu, suprotno prigovoru žalitelja, podrazumijeva stupanj odgovornosti radnika kakav nije utvrđen u ovom sporu.

Presudom suda prvog stupnja nalaže se II-tuženiku Gradu Zagrebu da s osnova naknade neimovinske štete, isplati tužiteljici iznos od 55.000,00 kn (toč. I izreke), zatim iznos od 7.583,38 kn (toč. III izreke), te na ime izmakle zarade i rente iznos od 146.613,72 kn (toč. V izreke), sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da naknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 44.767,00 kn (toč. VII izreke). Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade, tužiteljica je odbijena (toč. II, IV i VI izreke).

U odnosu na ostale tuženike, rješenjem se utvrđuje da je tužba protiv njih povučena.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda i suđeno je tako, da se tužiteljica odbija s tužbenim zahtjevom u cijelosti i da je dužna II-tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 28.970,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se presude nižih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se preinače.

Predmet ovog spora je naknada nematerijalne i materijalne štete, koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju dana 20. svibnja 1992. godine, na radu kod prvobitno tužene Tehničke škole za finu mehaniku i optiku, ..., Zagreb.

Tužiteljica je podneskom od 14. travnja 2003. godine povukla tužbu protiv I-tužene škole i II-tužene Republike Hrvatske i označila je umjesto Republike Hrvatske, kao tuženika Grad Zagreb, pozivajući se na izmjene Zakona o srednjem školstvu, prema kojem su osnivačka prava s Republike Hrvatske prenesena na Grad Zagreb, pa je stoga postupak nastavljen protiv Grada Zagreba kao pravnog slijednika Republike Hrvatske.

Suprotno navodima revizije, ovdje se ne radi o subjektivnom preinačenju tužbe u smislu odredbe čl. 192. ZPP-a, već o pravnom sljedništvu temeljem zakona, pa nije bio potreban ni pristanak Grada Zagreba, kao ni pristanak prethodno tužene Republike Hrvatske, a niti je sud time što je nastavio postupak protiv Grada Zagreba učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 8. i 11. ZPP-a, na koje povrede se neosnovano revident poziva.

Nije ostvaren ni revizijski razloga pogrešne primjene materijalno-pravne odredbe čl. 59. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" broj 76/93 - dalje ZU), koji glasi:

"1. Ustanova odgovara za obveze cijelom svojom imovinom.
Osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obveze".

Navedeni zakon, koji je propisao solidarnu odgovornost osnivača ustanove, stupio je na snagu 24. kolovoza 1993. godine i nije propisao retroaktivno djelovanje, a štetni događaj bio je 20. svibnja 1992. godine, pa kako tada nije bila propisana solidarna odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete za koju odgovara srednjoškolska ustanova, nema solidarne odgovornosti u konkretnom slučaju ni na Gradu Zagrebu, kao pravnom slijedniku Republike Hrvatske.

Primjena zakona, u pravilu, ne djeluje unatrag već prema vremenu svog objavljivanja, pa je pogrešno pravno stajalište izraženo u reviziji tužiteljice, da u konkretnom slučaju treba primijeniti navedenu odredbu čl. 59. ZU, jer da zakonom nije isključeno njegovo retroaktivno djelovanje.

Prema tada važećoj odredbi čl. 44. Zakona o srednjem školstvu ("Narodne novine" broj 19/92), koji se primjenjivao u vrijeme štetnog događaja, srednje škole su pravne osobe i kao takve su nositelji prava i obveza, a solidarna odgovornost osnivača škole tada zakonom nije bila propisana.

Ostali navodi i ocjene revidenta,nisu odlučni u ovom sporu.

Iz svih navedenih razloga, pobijana drugostupanjska presuda, kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev prema Gradu Zagrebu, temelji se na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa kako nisu ostvareni ni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu odbiti kao neosnovanu, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 1163 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05), propisano je da osobi kojoj je nanesena tjelesna ozljeda ili joj je narušeno zdravlje pa zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.

Tužitelj u ovoj pravnoj stvari traži naknadu štete za izgubljenu zaradu - razliku između plaće koju bi primao da radi i invalidske mirovine.

Tužitelj je pretrpio povredu na radu zbog koje je došlo do smanjenja radne sposobnosti te je tužitelju priznato pravo na raspoređivanje na rad na drugom radnom mjestu s punim radnim vremenom. U ostvarivanju tog prava tužitelj je raspoređen na drugo radno mjesto. Da tužitelju nije prestao ugovor o radu otkazom, tužitelj bi i dalje ostvarivao pravo na isplatu plaće i pravo na raspored na druge poslove.

Prema odredbi čl. 173. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01) korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998. prevode se ta prava od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Nije sporno da je tužitelju rješenjem HZMO od 19. listopada 2000. određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. siječnja 1999. Prevođenje prava koje je tužitelj stekao do 31. prosinca 1998. u invalidsku mirovinu nije, međutim, dovelo i do prestanka ugovora o radu te je tužitelj i nakon toga nastavio raditi kod tuženika.

Ugovor o radu prestaje na jedan od načina predviđenih u čl. 110. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 - pročišćeni tekst), a između ostalog dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad (t. 4. toga članka). Međutim, iznimno od te odredbe ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kako je to izrijekom propisano odredbom čl. 192. Zakona o mirovinskom osiguranju.
Tužitelj, dakle, gubi zaradu zbog toga što ne radi, a ne zbog toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu. On je na temelju ugovora o radu kojeg je zaključio s tuženikom nakon nesreće na radu, radio na poslovima pomoćnog radnika u skladu s preostalom radnom sposobnosti i mogao je te poslove raditi bez obzira što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Tužitelj trpi štetu zbog toga što više ne radi, jer mu je ugovor o radu prestao izvanrednim otkazom, čiju pravilnost i zakonitost tužitelj nije pobijao. Tuženik bi bio dužan plaćati tužitelju rentu pod pretpostavkom da mu je ugovor o radu prestao uslijed ozljede. Međutim, unatoč toj ozljedi tužitelj je mogao nastaviti rad kod tuženika i obavljati poslove na koje je raspoređen nakon nesreće.

Zato u slučaju kada je tužitelju prestao ugovor o radu iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povređivanja nema pravne osnove za dosuđivanje rente.

Presudom Županijskog suda u Požegi od 16. svibnja 2002. godine, br. Gž-50/02. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 24. listopada 2001. godine, br. P-56/00 kojom je suđeno:
"Odbija se tužiteljica J. G. s tužbenim zahtjevom koji glasi:
Nalaže se tuženiku K. d.d., ..., K., da tužiteljici J. G. iz S. B., ..., isplati na ime naknade štete i to
- za pretrpljene bolove 12.000,00 kn, - za pretrpljeni strah 7.000,00 kn, - za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti u visini od 25% iznos od 40.000,00 kn,
- 2 - Gzz 125/02-2
- za tuđu njegu i pomoć u trajanju od 2 mjeseca 2.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po godišnjoj kamatnoj stopi od 18% kao i da joj naknadi prouzročene parnične troškove, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."
Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjskog suda Državni odvjetnik Republike Hrvatske je podignuo zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje: Zahtjev) prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Pravovremeni, potpuni i dopušteni zahtjev prvostupanjski je sud dostavio na odgovor protivnoj stranci.
Na zahtjev nije odgovoreno.
Zahtjev je osnovan.
U ovoj je pravnoj stvari odlučivano o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete iz štetnog događaja 10. kolovoza 1998. godine, kada je tužiteljica pretrpjela tjelesne povrede prilikom branja duhana kao sezonski radnik tuženika.
Nižestupanjski su sudovi utvrdili:
- da tužiteljica niti N. I. nisu imali primjedbe na njihovo međusobno ponašanje, a da na njihov rad primjedbe nisu imali ni drugi radnici,
- da su radnici bili upozoreni da se u slučaju bilo kakvih sukoba obrate poslovođama,
- da je tužiteljica tijekom postupka isticala da je tjelesne povrede zadobila prilikom pada kada joj je N. I. u tijeku berbe duhana prišao s naramkom duhana i zaletio se u nju, da je nalet bio neočekivan, iznenadan i da ga nije mogla izbjeći.
Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da treba primijeniti odredbu čl. 170. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) i odredbu čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94).
U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica i I. N. radili kod tuženika kao sezonski radnici na branju duhana te da se štetni događaj dogodio 10. kolovoza 1998. godine.
Člankom 120. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, pročišćeni tekst 94/96, 114/03 - dalje ZNR) propisano je da na dan stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94), s time da se prema čl. 121. spomenutog Zakona Zakon primjenjuje od 1. siječnja 1997. godine.
- 3 - Gzz 125/02-2
Dakle, nije bilo mjesta primjeni Zakona o zaštiti na radu koji je prestao važiti prije nastanka štetnog događaja.
Člankom 5. toč. 2. ZNR je propisano da se u smislu ovoga Zakona drugim osobama na radu smatraju osobe koje se po bilo kojem osnovu rada nalaze u prostorima poslodavca, dok su prema toč. 1. navedene odredbe osobe na radu one osobe koje su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu.
Tužiteljica i I. N. kao sezonski radnici kod tuženika su osobe na koje se odnose odredbe Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96) koji je već bio na pravnoj snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja i štete.
Člankom 15. ZNR propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.
Člankom 177. ZOO je propisano oslobođenje od odgovornosti u slučaju kada šteta potječe od više sile (toč. 1.) radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
U smislu ZNR pod mjestom rada i radnim okolišem obuhvaćena su sva mjesta i prostori pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca na kojima se radnici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada.
Poslodavac je dužan radniku osigurati takve uvjete rada da može obavljati poslove koji su mu povjereni na mjestu rada na siguran način i da pritom ne bude ugrožen njegov tjelesni integritet od strane drugog radnika (izuzev kada je sukob između radnika rezultat ranijeg odnosa tužiteljice i štetnika ostvaren izvan mjesta rada).
Radnik I. N. sudjelovao je u radnom procesu kao i tužiteljica oboje obavljajući poslove branja duhana pa se njegovo djelovanje ne može smatrati djelovanjem treće osobe koje bi imalo kao posljedicu isključenje odgovornosti tuženice za naknadu štete tužiteljici.
Kako je tužiteljica radnica tuženika (sezonski radnik na branju duhana) to se pitanje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici treba procijeniti prema čl. 15. ZNR, a ne prema čl. 170. st. 1. ZOO.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu ocijenili osnovanost tvrdnji tužiteljice da je tjelesnu povredu zadobila na mjestu rada, tijekom trajanja radnog procesa (branja duhana) od strane drugog radnika i bez svoje krivnje (krivnje oštećenice), a od strane radnika koji se radi obavljanja procesa rada nije trebao naći u blizini tužiteljice (svjedok N. I. prilikom saslušanja na zapisniku od 18. siječnja 2001. godine navodi: "Tužiteljičina grupa je uvijek bila brža, odnosno bila je naprijed, a u odnosu na moju grupu bila je na udaljenosti od oko dvadesetak metara, tako da ja nisam imao potrebe prolaziti uopće prilikom nošenja duhana pokraj tužiteljice").
- 4 - Gzz 125/02-2
U činjeničnoj situaciji kada uz već navedene okolnosti u prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da između tužiteljice i N. I. nije bilo nikakvih privatnih razmirica zbog kojih bi se mogla isključiti odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljici valja zaključiti da tuženik nije proveo organizaciju rada tako da tužiteljica može obaviti u radnom procesu dužne radnje bez opasnosti da ju tjelesno ozljedi drugi radnik.
Zato ovaj sud ne može prihvatiti ocjene nižestupanjskih sudova da postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika primjenom čl. 177. ZOO.
Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (nisu utvrđene okolnosti odlučne za primjenu čl. 200. i čl. 195. st. 1. ZOO), to je zahtjev za zaštitu zakonitosti primjenom čl. 408. u svezi s čl. 395. st. 2. ZPP prihvaćen i pobijane presude ukinute te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi činjenice na koje je upućen ovim ukidnim rješenjem, te donijeti novu odluku.
Odluka o parničnom trošku zasnovana je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu štete što ju je tuženik kao radnik tužitelja prouzročio tužitelju upravljanjem teretnim motornim vozilom i priključnim vozilom 13. srpnja 2004. u V. kojom prilikom je vlak uradio u navedena vozila, te ih oštetio.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

da je 13. srpnja 2004. u 18,58 sati došlo do prometne nezgode u V. na nezaštićenom, propisno označenom cestovnom pružnom prijelazu na pruzi V.-B. (V.-K.) naletom vlaka na teretno vozilo MAN i prikolicu Kessenbohrer u vlasništvu tužitelja, a kojom je upravljao tuženik, pri čemu je došlo do totalne štete na teretnom vozilu i prikolici, te na lokomotivi i ozljeđivanja tuženika,

da je tuženik bio tužiteljev radnik, a toga dana je oko 13 sati prema uputi poslodavca navedenim vozilom odvezao palete u K., a u povratku je u M. trebao utovariti šljunak i prevesti ga u N.,

da se tuženik neposredno prije reagiranja kočenjem motornog vozila kretao brzinom od 55 km/h, a na tom dijelu ceste brzina kretanja motornih vozila ograničena je na 50 km/h,

da su ispred pružnog prijelaza postojali prometni znakovi približavanja neosiguranom pružnom prijelazu na udaljenosti od 240, 160 i 80 m, a ispred samog prijelaza prometni znakovi „Andrijin križ" i „Stop",

da je vučno vozilo u vrijeme nezgode bilo staro 14 godina, a na zadnjem periodičnom tehničkom pregledu obavljenom 5. travnja 2004. kočnice vozila su bile neispravne - dinamički učinak kočenja je iznosio 25,7 %, a propisani minimalni učinak je 45 %,

da su na prikolici vozila, proizvodnja 1980., prilikom periodičnog tehničkog pregleda istog dana kočnice bile neispravne, jer je dinamični učinak kočenja iznosio 21,8 %, a propisani minimum je 40 %,

da se s obzirom na starost teretnog vozila periodični tehnički pregled trebao obavljati svaka tri mjeseca, što je tužitelj propustio, pa je tuženik navedenog dana upravljao vozilom u kojem nije bio obavljen periodični tehnički pregled,

da je tuženik reagirao prije mjesta nezgode na udaljenosti od 52,8 m, a s obzirom na reakciju poduzimanjem kočenja, nezgoda bi se izbjegla da je tuženik upravljao brzinom od 42 km/h i u slučaju da je poduzeo kočenje na najmanjoj udaljenosti od 60 m od pruge,

da bi uz minimum ispravnosti kočnica skupa vozila, a to bi bilo usporenje od najmanje 4,5 m/s2, zaustavni put vozila kočenjem bi iznosio oko 34,6 m, dakle znatno manje od raspoloživog razmaka.

Ocijenivši da je tuženik upravljao vozilom u granicama dopuštene brzine i započeo reakciju kočenjem na udaljenosti od 52,8 m od pružnog prijelaza opravdano očekujući da će kočioni sustav skupa vozila ispravno funkcionirati, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik kao vozač skupa vozila postupao s pažnjom s kojom bi postupao u takvoj situaciji svaki vozač prosječnih sposobnosti, - jer da je skup vozila imao dinamičke sile kočenja u minimumu propisane granice tuženik bi zaustavio vozilo ispred pružnog prijelaza, pa do nezgode ne bi došlo.

Na temelju toga nižestupanjski sudovi smatraju da tuženik predmetni štetni događaj nije prouzročio krajnjom nepažnjom, te odbijaju tužbeni zahtjev a time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Prema odredbi čl. 98. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 - dalje u tekstu ZR) radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan ju je naknaditi.

U konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe, jer tuženik predmetnu štetu nije prouzročio krajnjom nepažnjom, a niti namjerno. Naime, tuženik se kretao skupom vozila u granicama dopuštene brzine, te je na dovoljnoj udaljenosti od pružnog prijelaza poduzeo radnju kočenja u namjeri da ga zaustavi ispred pružnog prijelaza, ali zbog neispravnosti kočnica to nije uspio učiniti, te je na pružnom prijelazu došlo do naleta na skup vozila kojim je tuženik upravljao.

Stoga tužbeni zahtjev za naknadu predmetne štete nije osnovan.

Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjski sudovi su ocijenili izvedene dokaze, te nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 - dalje u tekstu ZPP). Kada bi se i prihvatio kao osnovan tužiteljev navod u reviziji da bi tuženik u konkretnom slučaju ručnom kočnicom ili kočenjem motorom mogao zaustaviti skup vozila ispred pružnog prijelaza, da je na većoj udaljenosti poduzeo kočenje u svrhu zaustavljanja, s obzirom na utvrđene činjenice ne može se osnovano zaključiti da je tuženik u konkretnom slučaju postupio krajnje nepažljivo.

Presudom suda prvog tupnja obvezan je tuženik Republika Hrvatska da plati tužitelju na ime naknade štete iznos od 45.300,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev protiv tuženika C.osiguranje d.d. iz Z.

Sud drugog stupnja djelmično je preinačio presudu suda prvoga stupnja glede visine nematerijalne štete za strah, naruženost i umanjenje životne aktivnosti, te mu je s tog naslova dosudio ukupno iznos od 20.000,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je potvrdio presudu suda prvoga stupnja u odluci o visini naknade za pretrpljene fizičke boli.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik Republika Hrvatska je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedloom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega tupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Tužitelj u ovoj parnici traži od tuženika naknadu štete zbog tjelesne ozljede koju mu je nanio drugi igrač u igranju nogometne utakmice, što ju je organizirao tuženik u okviru Sportskih igara Ministarstva unutarnjih poslova.

Glede odgovornosti tuženika za konkretnu štetu sudovi nižega stupnja su na temelju činjenice što je tužitelj radnik MUP-a, što je tuženik organizirao sportske igre, a smatrajući da je tužitelj u njima sudjelovao u okviru radne obveze, zaključili su da se radi o povredi na radu, pa da stoga tuženik odgovara za štetu temeljem čl. 6. tada važećeg Zakona o zaštiti na radu.

Ovaj sud naprotiv temeljem prije iznijetih činjenica ocjenjuje da se ne radi o povredi na radu, jer ova tužitelju nedvojbeno nije nastala u procesu rada ni u vezi s njim.

Jednako tako po mišljenju ovoga suda ne može se uzeti da je tužitelj sudjelovao na igradama u okviru radne obveze, jer to sudjelovanje također nije u procesu rada ili u vezi s tim procesom.

Sudionik športske igre, naime, kome drugi igrač u igri nanese tjelesnu ozljedu, nema pravo na naknadu štete nastale tom ozljedom, osim ako mu je ozljeda nanijeta namjerno ili grubim kršenjem pravila športske igre.

Za štetu nastalu takvom ozljedom odgovara sudionik športske igre koji je namjerno ili grubim kršenjem pravila športske igre nanio tjelsnu ozljedu. Solidarno s njim za štetu odgovara i organizator, ako u pripremi i tijeku igre nije poduzeo odgovarajuće mjere da se igra odvija u športskom duhu i u skladu s pravilima igre.

Kako su sudovi nižega stupnja odlučili u ovom sporu, a da nisu imali na umu prije spomenuto pravno stajalište, pogrešno su primijenili materijalno pravo, a zbog toga nisu utvrdili ni sve odlučne činjenice u ovom sporu, pa stoga nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, te je reviziju tuženika kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što utvrdi sve prije navedene odlučne činjenice u ovom sporu o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

da su tuženici radnici tužitelja koji su 2000. radili u skladištu gotovih proizvoda na radnim mjestima skladištara i da su kao takvi bili zaduženi za robu u skladištu,
da je 6. studenog 2000. inventurom utvrđen manjak u visini koja je utužena i to dvije palete pelinkovca s ukupno 960 boca, jedne palete gina sa 600 boca i jedne palete amara sa 480 boca, ukupno 2040 boca pića,
da se radi o količini robe koja nije mogla biti prevezena bez kamiona,
da je sam tužitelj, radi nestanka 2040 boca alkoholnih pića, podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela krađe iz čl. 217. st. 2. toč. 1. Kaznenog zakona,
da su tuženici u periodu od 3. do 6. studenog 2000. bili na godišnjem odmoru,
da je 3. studenog 2000. jedino prvotuženik bio na poslu u vremenu od 7-12 sati,
da je tužitelj tuženike, nakon predmetnog događaja, premjestio s radnog mjesta skladištara u skladištu gotovih proizvoda na radno mjesto skladištara u skladištu repromaterijala.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da tužitelj nije dokazao da bi tuženici štetu poslodavcu uzrokovali namjerno ili iz krajnje nepažnje, a jedino bi u tom slučaju isti bili odgovorni za naknadu štete poslodavcu u smislu odredbe čl. 98. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, dalje: ZR).

U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi tuženici počinili kazneno djelo krađe, niti je tijekom postupka utvrđeno da bi tuženici štetu tužitelju uzrokovali namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Namjera i kranja nepažnja predstavljaju oblike krivnje, pa tužitelj pogrešno smatra da bi u konkretnom slučaju tuženici odgovarali prema pravilima o objektivnoj odgovornosti za štetu. Namjera (dolus) kod toga predstavlja takvu vrstu krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok krajnja nepažnja (culpa lata) ili gruba nemarnost predstavlja takvo postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek.

Pravilno nižestupanjski sudovi ukazuju da tužitelj nije izgubio povjerenje u tuženike, jer im je nakon utvrđenog manjka povjerio obavljanje poslova skladištara repromaterijala, a osim toga tužitelj je podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja i to upravo radi počinjenja kaznenog djela krađe, krađe predmetnih 2040 boca alkoholnih pića. Obzirom na navedeno pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da bi tuženici štetu tužitelju prouzročili namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu štete koju trpe smrću supruga i oca M.B. koji je poginuo u nesreći na radu dana 14. kolovoza 1984. godine.
U revizijskom stadiju postupka sporna je suodgovornost prednika tužiteljica za nastanak nesreće na radu te shodno tome i štete koju tužiteljice trpe.
U provedenom postupku utvrđeno je da je sada pok. M.B. doživio nesreću na radu obavljajući kao radnik poduzeća "G. " s p.o. iz R., poslove punjenja autocisterne bitumenom u radnom prostoru "INE" industrija nafte s p.o. Zagreb, Rafinerija nafte Rijeka, na temelju ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog između tuženika, te da je prilikom obavljanja tog posla došlo do prelijevanja vrućeg bitumena preko otvora autocisterne i po platformi na kojoj se nalazio pok. M.B.. Utvrđeno je da je prednik tužiteljica u tom momentu pokušao zatvoriti ventil za dotok bitumena, pri čemu se poskliznuo i pao, tako da se vruć bitumen razlio i po njemu, uslijed čega je zadobio teške tjelesne povrede (opekotine i nekoliko dana nakon nezgode i preminuo).
Tijekom postupka utvrđeno je da je sada pok. M.B. bio raspoređen na poslove lučko-transportnog radnika, te da se u opisu poslova tog radnog mjesta prema Pravilniku o sistematizaciji poslova i radnih zadataka, uopće ne navode poslovi punjenja autocisterne bitumenom i da on nije bio osposobljen za rad na siguran način na tim poslovima. Također je utvrđeno da ne postoji uvjerenje o osposobljenosti prednika tužiteljica za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada, te da niti u programu osposobljavanja radnika za rad na siguran način nije navedeno koje opasnosti prijete pri obavljanju poslova punjenja autocisterni bitumenom (npr. prelijevanje cisterne), kao ni pravila zaštite da bi se nastanak opasnosti izbjegao ili nastala opasnost otklonila.
Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je revident odgovoran za naknadu štete tužiteljima. Naime, prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 19/83. - dalje ZZR), radna organizacija i poslodavac dužni su naknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika). Odredbe ZZR primjenjuju se na ovaj slučaj u pogledu ocjene odgovornosti tuženika za štetu tužitelju kao legis specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91, 111/83, i 3/94. - dalje ZOO), pa zbog navedenog u ovoj pravnoj stvari nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 177. navedenog Zakona.
Revident se neosnovano poziva na krivnju oštećenika kao razlog za isključenje njegove odgovornosti u ovoj pravnoj stvari, jer je i po ocjeni ovog suda upravo propust revidenta u raspoređivanju pok. M.B. na poslove punjenja autocisterni bitumenom i propust da se isti osposobi za rad na tim poslovima na siguran način, čime je tuženik postupio protivno odredbi čl. 22. st. 1. ZZR, pravno relevantan uzrok nastanka nesreće na radu. Stoga se revident ne može s uspjehom pozivati na nepažnju pok. M.B. da pri obavljanju tog posla propusti pravovremeno zatvoriti ventil za dotok bitumena, odnosno na njegovo višegodišnje radno iskustvo u obavljanju poslova punjenja cisterni bitumenom. Tuženik je naime bio dužan prilikom rasporeda pok. M.B. na radno mjesto provjeriti da li je isti osposobljen za rad na tom radnom mjestu na siguran način i ako utvrdi da to nije slučaj, tada takvom djelatniku ne smije dopustiti rad. Propust M.B. da pravovremeno zatvori ventil za dotok bitumena nema utjecaja na postojanje njegove ni isključive odgovornosti odnosno suodgovornosti za nastanak štete jer isti nije bio obučen za punjenje cisterni vrućim bitumenom, a kraj činjenice da nisu postojali nikakvi uređaji za kontrolu intenziteta protoka bitumena kroz cijevi, niti za mjerenje količine bitumena u autocisterni, već se nivo napunjenosti cisterne mogao kontrolirati vizuelno ili pomoću šipke, to oštećeni nije mogao, bez svoje krivnje, znati sve opasnosti kod takve djelatnosti pa njegova pogrešna procjena ispunjenosti cisterne vrućim bitumenom ne predstavlja osnov za isključenje ili umanjenje odgovornosti revidenta za naknadu štete koja je nastala pri obavljanju ove djelatnosti.
Zbog navedenih razloga, po ocjeni ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da nema pravnog osnova za isključenje, odnosno umanjenje odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljicama.
Kako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava to je revizija tuženika Poduzeća "G. " s p.o. iz R. odbijena kao neosnovana primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ured državne uprave Vukovarsko-srijemske županije, Ispostava Županja, da tužiteljici isplati na ime naknade štete i to za pretrpljene i buduće fizičke bolove iznos od 36.000,00 kn, za strah 16.000,00 kn, za smanjene životne aktivnosti 20.000,00 kn, za naruženost 11.000,00 kn, dospjele iznose za tuđu pomoć i njegu kroz 36 mjeseci u periodu od 29. siječnja 2001. godine do 29. siječnja 2004. godine u ukupnom iznosu od 18.000,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, kao i da naknadi parnični trošak sve u roku od 15 dana."

Istom presudom obvezana je tužiteljica tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.120,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je pravovremeno podnijela dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge označene u čl. 375. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da obje nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se obveže tuženu kao poslodavca da joj naknadi štetu nastalu uslijed ozljede koju je zadobila kada se od mjesta stanovanja kretala prema mjestu gdje je obavljala posao.

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u granicama odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP), te utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje upire revizija, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su, u bitnome, utvrdili:

- da je tužiteljica zaposlena kod Ureda državne uprave Vukovarsko-srijemske županije, Ispostava Županja, na neodređeno vrijeme,

- da se tužiteljica 29. siječnja 2001. godine u jutarnjim satima od svojeg stana u Županji uputila na posao na biciklu, kojim je osobno upravljala, i nailaskom na zaleđeni kolnik pala sa bicikla i pritom zadobila tjelesne ozljede.

Cijeneći izložena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužena u konkretnom slučaju nije obvezna tužiteljici naknaditi štetu, jer da se ne radi o šteti nastaloj na radu ili u svezi s radom, pa su sukladno takvom zaključku odbili u cijelosti tužbeni zahtjev.

Suprotno stajalištu izraženom u reviziji, ovaj revizijski sud prihvaća kao pravilan pravni zaključak nižestupanjskih sudova.

Odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje: ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

Odredbom pak čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96 i 94/96) propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) a prema općim propisima obveznog prava.

Ozljeda koju je tužiteljica zadobila prilikom pada s bicikla kada se kretala od svojeg stana na posao, nije nastala prilikom obavljanja posla niti je u svezi s radom u smislu citiranih zakonskih odredbi, i stoga tuženik nije odgovoran naknaditi štetu tužiteljici.

Okolnosti na koje upire revizija da je tužiteljica vezano za zadobivenu ozljedu ishodila određena prava kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, te da je tužiteljici temeljem police osiguranje od nesretnog slučaja od „C. o." naplatila određeni iznos, nisu od odlučnog značaja za presuđenje konkretnog spornog odnosa.

Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju se sadržajno upire u reviziji, jer je punomoćnik tužitelja uredno pozvan na raspravu za dan 23. rujna 2004. godine, a sud nije bio u obvezi odgoditi ročište iz razloga što je punomoćnik tužitelja u isto vrijeme imao raspravu u drugom predmetu kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

Budući da se prema izloženom revizija ne pokazuje osnovanom, to je presuđeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

Ukoliko poslodavac nije osigurao adekvatno sredstvo za
rad a šteta je radnici nastala uslijed pokliznuća koje je
uzrokovano objektivnim razlogom, tada za takvu slučajno nastalu
štetu odgovara poslodavac, budući je isti potencijalno odgovorna
osoba za nastanak konkretne štete.

„U konkretnom slučaju do povrede je očito došlo zbog objektivne
odgovornosti tuženika, uslijed neosiguravanja adekvatnog sredstva za rad
tužiteljici, pri čemu se silazak tužiteljice s prozorske klupčice, visoke preko
1 m, putem neadekvatnih ljestava, treba smatrati opasnom radnjom za
mogućnost nastanka konkretne povrede, odnosno takve ljestve opasnim
sredstvom, a uz to, predmetna nesreća je nesreća na radu, što sve
utemeljuje tuženikovu objektivnu odgovornost u smislu propisa na koje se
poziva prvostupanjski sud. Ukoliko je i došlo do tužiteljičinog pokliznuća,
ono je bilo uvjetovano objektivnim razlogom, a to je da se nije mogla na
stabilan način prihvatiti za vrh sigurnih ljestava, pa na tužiteljičinoj strani
nema nikakve krivnje za nastanak štetnog događaja, nego se eventualno
može raditi o slučaju koji se dogodio, međutim, i u toj kombinaciji
odgovornost za štetne posljedice snosi tuženik, u okviru naprijed navedene
objektivne odgovornosti, a u smislu odredbe čl. 1045. st. 3. ZOO-a (da za
slučajno nastalu štetu odgovara osoba koja je za nastanak konkretne štete
potencijalno objektivno odgovorna stajalište je sudske prakse izraženo
odlukama VS RH br. Gž. 1274/80 od 3. ožujka 1981.g. i Gž. 2264/77 od 4.
rujna 1978.g. te (u vezi opasne stvari) i u odluci Županijskog suda u Puli
br. Gž. 1306/02-2 od 29. studenog 2004.g.- odluke citirane uz čl. 1045.
ZOO-a iz NN. 35/05, Ivice Crnića, Organizator, 2006.g. str. 720., toč. 55 i
58)."

Predmet spora zahtjev je za naknadom imovinske i neimovinske štete nastale uslijed smrti prednika tužitelja do koje je došlo, kako se tužbom tvrdi, postupanja suprotno pravilima i metodama rada zdravstvene struke i znanstvenim spoznajama, dakle zbog liječničke greške prilikom kolonoskopije, pogrešnog pristupa liječenju, kontroli, zadržavanju u bolnici i sl., odnosno nesavjesnog liječenja.
Šteta koju su tužitelji tražili naknaditi je: za povredu prava osobnosti za svakog od njih po 220.000,00 kuna, za materijalnu štetu koja se odnosi na troškove karmina, pogreba, crnine, svetih misa, grobnice i nadgrobnog spomenika za sve tužitelje u ukupnom iznosu 74.491,78 kuna.
Nakon što je prvostupanjski sud poveo dokaze vještačenjem po dva medicinska fakulteta, onog u R. i onog u Z., svoju je odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka Medicinskog fakulteta u Z., ocijenivši onaj Medicinskog fakulteta u R. paušalnim i neodgovornim. Mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta u R. bilo je da je prednik tužitelja liječen po pravilima struke te da nije bilo nesavjesnog liječenja.
Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u Z. prvostupanjski je sud utvrdio da je do smrti prednika tužitelja došlo zbog: obavljene kolonoskopije koja dijagnostička pretraga je imala za posljedicu jatrogenu ozljedu, a taj neželjeni ishod predstavlja pogrešku u liječenju, propusta zaposlenika tuženika da prednika tužitelja upozore na to što bi se moglo s njegovim organizmom događati i koje bi sve posljedice mogle nastati u slučaju pojave jakih bolova, jer da je to učinjeno prednik tužitelja ne bi čekao zadnji trenutak da se obrati liječniku (nakon što je cijelu noć trpio bolove, tek je ujutro potražio liječničku pomoć, a to je bilo prekasno).
Svoju odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbu članka 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05. i 41/08. - u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se smatra kako šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, potječe od te stvari odnosno djelatnosti.
Odgovornost tuženika se u ovom slučaju ima prosuditi primjenom odredbe članka 1061. ZOO-a kojom je propisano da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost.
Pogrešno prvostupanjski sud smatra da se odgovornost tuženika temelji na odredbi članka 1063. ZOO-a, dakle da je riječ o odgovornosti po principu uzročnosti, a ne po principu krivnje (članak 1045. ZOO-a).
Tuženik dakle odgovara po principu krivnje (svog zaposlenika).
Svaka medicinska greška ne znači a priori postojanje odgovornosti liječnika.
Naime, greška može biti posljedica nekih posebnih okolnosti u tijeku medicinskog tretmana na koje liječnik nije mogao utjecati, zbog čega nema ni njegove odgovornosti (pa nema ni prava na naknadu štete), a može biti takva da za nastalu štetu odgovornost snosi liječnik, pa je tuženik, kao njegov poslodavac, dužan štetu naknaditi.
Već iz samih pismenih uputa za bolesnike naručene za kolonoskopiju proizlazi da se bolesnici upozoravaju na moguće komplikacije - upale, oštećenje stjenke crijeva i dr., te se pozivaju u slučaju bolova u trbuhu koji ne prestaju ili se pojačavaju odmah javiti liječniku. Svaka takva komplikacija nije posljedica one greške za koju postoji odgovornost liječnika (tako i ŽS u S., u priloženoj presudi br...), a kad se tome doda podatak da se prednik tužitelja nije po pojavi simptoma postojanja komplikacija odmah javio liječniku, neutemeljeno je (bar za sada) zaključiti da je tuženik (i to isključivo) odgovoran za štetu. Ovo posebno stoga što i iz nalaza i mišljenja vještaka na kojem prvostupanjski sud jest utemeljio pobijanu odluku proizlazi da su na klinički tijek zbivanja i konačni ishod utjecali dodatni činitelji i to uzimanje kortikosteroidne terapije i odlaganje traženja medicinske pomoći.
Žalitelj navodi kako se on protivio da se u ovom predmetu vještačenje povjeri Medicinskom fakultetu u Z., pa da stoga prvostupanjski sud nije mogao odrediti takvo vještačenje s obzirom na odredbu članka 251. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da će sud odrediti predloženog vještaka ako se protivna strana ne usprotivi predloženom vještaku. Ovaj sud takav navod smatra neosnovanim, jer smatra da navedenu odredbu treba tumačiti u odnosu na osobu vještaka, unutar institucije ili pravne osobe koja ima registriranu djelatnost vještačenja za određeno područje, a ne na samu instituciju ili pravnu osobu. No, pored toga, ovaj sud smatra da nalaz i mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta u R. nije argumentirano ocijenjeno paušalnim i neodgovornim, i to nakon što je od vještaka zatraženo očitovanje na prigovore tužitelja, zbog toga stoje nalaz i mišljenje dano u (cit.) „jednom sumarnom obliku", i to (cit.) „uz naknadu od čak 10.000,00 kuna".
Prije dostave spisa radi provođenja vještačenja Medicinskom fakultetu u R., prvostupanjski je sud bio upoznat s činjenicom da će vještak biti (samo) prof. dr. sc. D. Š., te da je cijena vještačenja 10.000,00 kuna. Nalaz i mišljenje navedenog vještaka, premda nije obiman, sadrži jasan odgovor na pitanje - da li je prednik tužitelja nesavjesno liječen. Isto pitanje nije postavljeno vještacima Medicinskog fakulteta u Z.. Premda je ovim vještacima bilo predočeno mišljenje i nalaz vještaka Medicinskog fakulteta u R., oni se o njemu nisu očitovali, niti je to od njih zatraženo, kako bi se eventualno i na temelju njihovih očitovanja moglo argumentirano zaključiti o valjanosti tog nalaza i mišljenja.
Stoga je, zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Pored toga valja reći da je odluka o naknadi materijalne štete (osim što je jezično problematična) u ukupnom iznosu svima tužiteljima (dakle svakom jednako) neobrazložena. Pravo na naknadu štete i to samo one za koju se dokaže da mu je nastala ima svaki od tužitelja za sebe. To što su tužitelji majka i djeca ne znači da je šteta zajednička i jednaka. Također valja ukazati da je prvostupanjski sud visinu pojedinih (navodnih) troškova utvrdio, s gledišta ovog drugostupanjskog suda, paušalno i bez adekvatnog obrazloženja (npr. 2.000,00 kuna za svete mise i sl.- koliko to svetih misa, po kojoj cijeni i što je to slično svetim misama; 50.000,00 kuna za kupnju i izgradnju grobnice i nadgrobnog spomenika, bez i da je makar navedeno gdje i kakve grobnice i spomenika, pa čak i pogrebne usluge i troškove koji se odnose na treće osobe - aranžmani sestra C. i brat I. Prvostupanjski je sud, po mišljenju ovog suda, propustio provesti i dokaze koje su parnične stranke predlagale (saslušanje tužitelja, posebno na okolnosti događaja koji su uslijedili nakon sporne medicinske pretrage, saslušanje svjedoka A.B., te nakon razjašnjenja pitanja koliko su nalazi vještaka doista suprotstavljeni, eventualno još jednog vještačenja).
Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 370. ZPP-a.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

da je 13. srpnja 2004. u 18,58 sati došlo do prometne nezgode u V. na nezaštićenom, propisno označenom cestovnom pružnom prijelazu na pruzi V.-B. (V.-K.) naletom vlaka na teretno vozilo MAN i prikolicu Kessenbohrer u vlasništvu tužitelja, a kojom je upravljao tuženik, pri čemu je došlo do totalne štete na teretnom vozilu i prikolici, te na lokomotivi i ozljeđivanja tuženika,

da je tuženik bio tužiteljev radnik, a toga dana je oko 13 sati prema uputi poslodavca navedenim vozilom odvezao palete u K., a u povratku je u M. trebao utovariti šljunak i prevesti ga u N.,

da se tuženik neposredno prije reagiranja kočenjem motornog vozila kretao brzinom od 55 km/h, a na tom dijelu ceste brzina kretanja motornih vozila ograničena je na 50 km/h,

da su ispred pružnog prijelaza postojali prometni znakovi približavanja neosiguranom pružnom prijelazu na udaljenosti od 240, 160 i 80 m, a ispred samog prijelaza prometni znakovi „Andrijin križ" i „Stop",

da je vučno vozilo u vrijeme nezgode bilo staro 14 godina, a na zadnjem periodičnom tehničkom pregledu obavljenom 5. travnja 2004. kočnice vozila su bile neispravne - dinamički učinak kočenja je iznosio 25,7 %, a propisani minimalni učinak je 45 %,

da su na prikolici vozila, proizvodnja 1980., prilikom periodičnog tehničkog pregleda istog dana kočnice bile neispravne, jer je dinamični učinak kočenja iznosio 21,8 %, a propisani minimum je 40 %,

da se s obzirom na starost teretnog vozila periodični tehnički pregled trebao obavljati svaka tri mjeseca, što je tužitelj propustio, pa je tuženik navedenog dana upravljao vozilom u kojem nije bio obavljen periodični tehnički pregled,

da je tuženik reagirao prije mjesta nezgode na udaljenosti od 52,8 m, a s obzirom na reakciju poduzimanjem kočenja, nezgoda bi se izbjegla da je tuženik upravljao brzinom od 42 km/h i u slučaju da je poduzeo kočenje na najmanjoj udaljenosti od 60 m od pruge,

da bi uz minimum ispravnosti kočnica skupa vozila, a to bi bilo usporenje od najmanje 4,5 m/s2, zaustavni put vozila kočenjem bi iznosio oko 34,6 m, dakle znatno manje od raspoloživog razmaka.

Ocijenivši da je tuženik upravljao vozilom u granicama dopuštene brzine i započeo reakciju kočenjem na udaljenosti od 52,8 m od pružnog prijelaza opravdano očekujući da će kočioni sustav skupa vozila ispravno funkcionirati, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik kao vozač skupa vozila postupao s pažnjom s kojom bi postupao u takvoj situaciji svaki vozač prosječnih sposobnosti, - jer da je skup vozila imao dinamičke sile kočenja u minimumu propisane granice tuženik bi zaustavio vozilo ispred pružnog prijelaza, pa do nezgode ne bi došlo.

Na temelju toga nižestupanjski sudovi smatraju da tuženik predmetni štetni događaj nije prouzročio krajnjom nepažnjom, te odbijaju tužbeni zahtjev a time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Prema odredbi čl. 98. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 - dalje u tekstu ZR) radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan ju je naknaditi.

U konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe, jer tuženik predmetnu štetu nije prouzročio krajnjom nepažnjom, a niti namjerno. Naime, tuženik se kretao skupom vozila u granicama dopuštene brzine, te je na dovoljnoj udaljenosti od pružnog prijelaza poduzeo radnju kočenja u namjeri da ga zaustavi ispred pružnog prijelaza, ali zbog neispravnosti kočnica to nije uspio učiniti, te je na pružnom prijelazu došlo do naleta na skup vozila kojim je tuženik upravljao.

Stoga tužbeni zahtjev za naknadu predmetne štete nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika da mu ovaj isplati bruto iznos od 18.490,52 kn na ime razlike plaće određene koeficijentom 2,10 i faktično obavljenih poslova s vrijednošću koeficijenta 2.30 za period od 01. lipnja 2009.g. do 01. lipnja 2011. g.
Sud prvog stupnja nespomim utvrđuje:
- daje tužitelj u utuženom razdoblju od 01. lipnja 2009.g. do 01. lipnja 2011.g. bio radnik tuženika temeljem Ugovora o radu broj: 560597/07-1 sklopljenog dana 20. lipnja 2007.g. za radno mjesto kemijski tehničar analitičar III u organizacijskoj jedinici Laboratorij, Odjel za ispitivanje;
- da je tuženik u utuženom razdoblju isplaćivao tužitelju plaću prema koeficijentu složenosti poslova radnog mjesta kemijski tehničar analitičar III (2,10), sukladno pomenutom ugovoru o radu;
- da je tužitelj u utuženom razdoblju faktično obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I, za koje radno mjesto je predviđen koeficijent složenosti 2,30;
- da je tužitelj 01. lipnja 2011.g. sklopio s tuženikom Ugovor o radu broj: 210-560597 temeljem kojeg kod tuženika obavlja poslove kemijskog tehničara analitičara I;
- da je za razdoblje koje je prethodilo utuženom, u pravomoćno okončanom radnom sporu između istih stranaka poslovni broj Prs-147/09 prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen preinačena odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-2348/2010 od 20. prosinca 2012.g. te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće određene koeficijentom 2,10 i faktično obavljenih poslova s vrijednošću koeficijenta 2.30 za razdoblje od 01. listopada 2008.g. do 31. svibnja 2009.g.
Iz iskaza svjedoka D. Ž. sud utvrđuje da je tužitelj od 2007.g. do 2011.g. obavljao potpuno isti posao, tj. posao tehničara u smjeni za koji je predviđen viši koeficijent od onoga po kojem mu je plaća bila isplaćivana te da je bio jedini u laboratoriju kojem plaća nije odgovarala poslu kojeg je obavljao, dok iz iskaza svjedokinje M. M. utvrđuje da je stanje koje je ona zatekla dolaskom na radno mjesto rukovoditelja kontrole kvalitete kod tuženika, a što je bilo 01. prosinca 2010.g. riješeno tek s 01. lipnja 2011.g. kada je tužitelj dobio odgovarajući ugovor o radu, koji u njegovom poslu ništa nije promijenio već je promijenio njegovu plaću.
Prvostupanjski sud kao neosnovane otklanja tvrdnje tuženika da je tužitelj ,,raspoređen" na radno mjesto kemijskog tehničara analitičara I temeljem naloga neovlaštene osobe i bez odgovarajuće procedure koja je predviđena u tu svrhu te utvrđuje da je tužitelj usmenim nalogom neposredno nadređenih S. S., Z. D. i M. M., a po preporuci D. Ž., poslovođe smjene, upućen na rad na poslove kemijskog tehničara analitičara I i to zbog potrebe posla odnosno manjka ljudi, iako takav premještaj nije pratio aneks postojećeg ugovora o radu niti zaključenje novog ugovora o radu.
Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je u spornom razdoblju tužitelj doista obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I i to temeljem usmenog naloga neposredno nadređenih S. S., Z. D. i M. M., koji su bili ovlašteni za davanje uputa koje je tužitelj kao radnik bio dužan izvršiti te da u tom razdoblju nije primao plaću tog radnog mjesta (koeficijent složenosti 2,30) već plaću radnog mjesta za obavljanje poslova za koje je sklopio ugovor o radu (2,10).
Pozivom na odredbu čl. 5. st. 1 . Zakona o radu (,,NN" 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05 i ,,NN" 149/09 i 61/11; u nastavku teksta - ZR) sud utvrđuje da je poslodavac radniku za stvarno obavljeni rad (ukoliko je to za radnika povoljnije) treba isplatiti plaću i u situaciji kada mu nije ponuđen pismeni ugovor. Pritom nalazi da propust tuženika da tužitelju ponudi izmijenjeni ugovor o radu ili aneks postojećeg kojim bi formalno-pravni status tužitelja uskladio sa stvarnim stanjem ne može imati za posljedicu gubitak prava tužitelja na isplatu plaće za stvarno obavljeni više vrednovani rad, uvažavajući činjenicu da je upravo tuženik rad na radnom mjestu kemijskog tehničara analitičara I vrednovao višim koeficijentom (2,30) od rada na radnom mjestu kemijskog tehničara analitičara III (2,10).
Daljnjom primjenom odredbi čl. 6. st. 1. i 4., čl. 7. st. 3., čl. 82. st. 1. i čl. 84. st. 1. ZR-a sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelju nakon faktično obavljenog rada, bez obzira na to što bi mu prema ugovoru o radu pripadala manja plaća, pripada plaća određena koeficijentom složenosti poslova koje je tužitelj kroz utuženo razdoblje stvarno obavljao odnosno plaća određena koeficijentom složenosti tih poslova (kemijskog tehničara analitičara I - 2,30).
Budući da visina tužbenog zahtjeva (razlika bruto plaće koju bi trebao primati i one plaće koju je tužitelj primao) među strankama nije bila sporna sud je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.
Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, koji žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u pitanje.
Žalbeni navodi tuženika, koji ne osporava činjenicu da je tužitelj u spornom vremenskom razdoblju faktično obavljao posao kemijskog tehničara analitičara I, svode se na tvrdnje da je tužitelj te poslove obavljao po nalogu za to neovlaštenih nadređenih osoba te bez odgovarajuće procedure izmjene ugovora o radu.
Na ove žalbene navode treba odgovoriti da tuženik ničime nije osporio utvrđenu činjenicu da su S. S. i Z. D. u spornom razdoblju bili poslovno nadređeni tužitelju te da je tužitelj po njihovu usmenom nalogu a po prethodnoj preporuci poslovođe smjene D. Ž. obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I, i to ne samo utuženom razdoblju već od samog dolaska u laboratorij 2007.g. pa sve do 01. lipnja 2011.g. kada je sklopio s tuženikom novi Ugovor o radu koji je bio odgovarajući radnom mjestu tužitelja. Tuženik ničime nije dokazao da bi se radilo o samovoljnim odlukama osoba nadređenih tužitelju kao niti da je kao poslodavac u višegodišnjem razdoblju poduzimao bilo kakve mjere protiv donošenja takvih odluka i naloga davanih tužitelju. Utvrđeno je upravo suprotno odnosno da je tužitelj po usmenom nalogu nadređenih obavljao poslove predmetnog radnog mjesta u svrhu potrebe posla i manjka radnika.
Stoga je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da iako tuženik nije ponudio tužitelju aneks ugovora o radu temeljem kojeg bi bilo obuhvaćeno razdoblje u kojem je obavljao poslove kemijskog tehničara analitičara I, tužitelju ipak pripada plaća za navedeno radno mjesto obzirom na poslove koje je tužitelj obavljao za tuženika kao poslodavca i za takav rad mora mu biti isplaćena jednaka plaća kao i ostalim zaposlenicima koji su obavljali takve poslove.
Odluka u odnosu na dosuđeni parnični trošak tužitelju temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN" 142/12 103/14, 118/14 i 107/15).
Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.